Želim završiti s katehezama o Vjerovanju, koje su se odvijale tijekom Godine vjere,
zaključene protekloga tjedna – riječi su kojima je Sveti Otac na današnjoj audijenciji
na Trgu Svetoga Petra, započeo i pretposljednju u nizu kateheza i to na temu: „Vjerujem
u uskrsnuće mrtvih i život vječni“. U ovoj i slijedećoj katehezi htio bih razmatrati
temu uskrsnuća tijela i to pod dva vidika – kazao je Papa – ona pod kojima ih predstavlja
Katekizam Katoličke crkve, odnosno: naše umiranje i uskršavanje u Isusu Kristu. Danas
ću se zadržati na prvom vidiku: umiranje u Kristu. Postoji pogrešan način gledanja
na smrt. Smrt se tiče sviju nas i dubinski nas ispituje, posebice kad nas dotiče izbliza;
ili kada zadesi malenu djecu; nezaštićene na način koji izgleda sablažnjiv. Uvijek
me je pogađalo pitanje: zašto djeca trpe i umiru? Ako smrt dolazi kao svršetak svega,
onda me zastrašuje, užasava, postaje prijetnja koja rasplinjuje svaki san, svaki vidik;
i prekida svaki odnos i hod. Tako je kada svoj život gledamo kao vrijeme zatvoreno
između dvaju krajeva: rođenja i smrti; kada ne vjerujemo u horizont koji se nastavlja
i poslije ovoga života; kada se živi kao da Bog ne postoji – rekao je papa Franjo. Ovaj
pojam smrti tipičan je za ateistički način mišljenja, koji opstojnost tumači kao slučajnu
zatečenost u svijetu i hod prema ništavilu. No, postoji i praktički ateizam, koji
predstavlja život jedino za vlastite interese i za zemaljske stvari. Ako se prepustimo
ovom pogrešnomu gledanju na smrt, ne preostaje nam nego da smrt sakrijemo; da ju niječemo
ili da je banaliziramo kako nas ne bi strašila. Ipak, ovakvom se 'rješenju' protivi
ljudsko srce; njegova čežnja za beskrajem i njegova nostalgija za vječnošću. Pa, koji
je onda smisao kršćanske smrti? – upitao je Papa i nastavio: Ako gledamo na najžalosnije
trenutke svog života, kada smo izgubili dragu osobu: roditelje, brata, sestru, supruga,
sina ili prijatelja, primjećujemo da i u drami tog gubitka, kidani odvojenošću, iz
srca nam se izdiže uvjerenje da time ne može biti kraj svemu; da primljeno i pruženo
dobro nisu bili beskorisni. U nama je snažan instinkt koji nam kaže da naš život ne
završava smrću. Ova žeđ za životom našla je svoj zbiljski i pouzdan odgovor u uskrsnuću
Isusa Krista. Njegovo nam uskrsnuće ne daje samo sigurnost o životu poslije smrti,
nego i rasvjetljuje i samo otajstvo smrti svakog od nas. Ako živimo u jedinstvu s
Isusom; njemu vjerni, bit ćemo sposobni s nadom i vedrinom suočiti se i sa smrću.
Zapravo, Crkva moli: „Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće
besmrtnosti“ (Rimski misal, Pokojničko predslovlje I). Osoba obično umire onako
kako je običavala živjeti. Ako je moj život bio zajednički hod s Gospodinom; povjerenje
u njegovo beskrajno milosrđe, bit ću onda pripravan prihvatiti i posljednji trenutak
svoje zemaljske opstojnosti, kao i konačno bacanje u njegov zagrljaj, u iščekivanju
izravnoga motrenja njegova Lica. U ovom se smislu shvaća Isusov poziv da uvijek
budemo pripravni, budni, znajući da nam je život na ovome svijetu darovan i za pripravu
za onaj drugi, uz nebeskog Oca. Za to postoji siguran put: dobra priprava na smrt,
pri molitvi biti uz Isusa, sakramentalnim životom te vježbanjem u djelima ljubavi.
Sjetimo se da je On prisutan u najnemoćnijima i najpotrebnijima. On sam se s njima
identificirao u prispodobi o Posljednjem sudu kada kaže: Bijah gladan i dadoste mi
jesti; žedan bijah i napojiste me; bijah stranac i primiste me; gol i odjenuste me;
bolestan i pohodiste me; u tamnici i dođoste k meni… Štogod učiniste jednom od ove
moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,35-36;40). Stoga, siguran put je obnoviti
smisao kršćanske ljubavi i bratske podjele dobara, skrbeći o tjelesnim i duhovnim
ranama bližnjega. Solidarnost u suosjećanju u boli i zasaditi nadu je pretpostavka
i uvjet za primanje u nasljedstvo kraljevstva, pripremljenoga za nas. Tko prakticira
milosrđe, ne boji se smrti, jer gleda je licem u lice u ranjenoj braći i nadvladava
je ljubavlju prema Isus Kristu. Otvorimo li vrata našeg života i srca najmanjima,
i naša će smrt postati vratima prema nebu; prema blaženoj domovini, kojoj smo upravljeni,
u čeznuću za vječitim boravkom uz našeg Oca, s Isusom, Marijom i Svetima – kazao je
na kraju Papa. Prije opće audijencije Papa se u dvorani Pavao VI. susreo
s djevojčicama s Rettovim sindromom i njihovim roditeljima. Rettov je sindrom (RS)
progresivni neurorazvojni poremećaj koji se pojavljuje gotovo isključivo kod djevojčica,
ali ne oduzima im volju za životom. Sveti je Otac s njima molio i sve blagoslovio,
a potom je svaku djevojčicu zagrlio i poljubio. Susret je s Papom – posebno ovim
djevojčicama – bio veoma dirljiv. Uvijek se nadamo njihovu ozdravljenju, jer jako
trpe. Unatoč velikoj patnji, sretne su i uvijek nasmijane. Mi, koji smo tobože zdravi,
nemamo uvijek osmijeh na licu, dok su one uvijek vesele, kao da žele reći: I unatoč
bolesti, mi se veselimo životu, sretne smo što postojimo – posvjedočila je jedna majka.