Papa: Krist je središte stvaranja, povijesti i svakoga čovjeka

Današnja svetkovina Krista, Kralja svega stvorenja, kruna je liturgijske godine te istodobno predstavlja i zaključenje Godine vjere, koju je otvorio Benedikt XVI., kojemu upućujemo naše misli, pune iskrenih osjećaja i zahvalnosti za primljeni dar. Takvim providonosnim pothvatom, on nam je ponudio mogućnost ponovnog otkrivanja ljepote hoda u vjeri, započetoga danom našega Krštenja i koji nas je kao djecu Božju, braću i sestre u Crkvi, i održao. Hod je to koji ima za cilj puninu susreta s Bogom i za vrijeme kojega nas Duh Sveti čisti, uzdiže i posvećuje, kako bismo mogli ući u radost za kojom čezne naše srce.
Želim uputiti iskreni bratski pozdrav i ovdje prisutnim Patrijarsima i Višim nadbiskupima Istočnih crkvi. Pružanje mira koji ću s njima razmijeniti, prije svega želi biti priznanje Rimskoga Biskupa ovim zajednicama, koje su s primjernom – često skupo plaćenom vjernošću – ispovjedili Kristovo Ime. Na isti način, preko njih, želim doprijeti i do svih kršćana Svete Zemlje, Sirije i cijeloga Istoka, kako bi svi primili dar sloge i mira.
Biblijska čitanja kao nit vodilju imaju središnju ulogu Krista. Krist je u središtu: Krist kao središte stvaranja; Krist kao središte naroda; Krist kao središte povijesti. Apostol nam Pavao nudi duboku viziju Kristovog središnjeg položaja. Predstavlja nam ga kao Prvorođenca svega stvorenoga: u Njemu, po Njemu i za Njega stvorene su sve stvari. On je središte i početak svih stvari – Gospodin Isus Krist. U Njemu je Bog dao puninu, sveukupnost, da sve stvari u Njemu budu pomirene. Gospodin stvaranja, Gospodin pomirenja.
Ova slika daje nam razumjeti Isusovu središnju ulogu u stvaranju, stoga je utoliko ponašanje koje se traži od vjernika, ako želi biti vjernikom, takvo da prizna i prihvati ulogu Isusa Krista kao središnju, u svojemu životu; u svojim mislima, riječima i u djelovanju. I tako će naše misli biti kršćanske misli, Kristove misli. Naša će djela biti kršćanska djela, Kristova djela, a naše riječi kršćanske, Kristove riječi. U suprotnom, kad se izgubi ovo središte jer ga se zamijenilo nečim drugim, oko nas i u nama, nastaje šteta. Osim što je središte stvaranja i pomirenja, Krist je središte Božjeg naroda. Upravo je danas ovdje, među nama. Sad je ovdje, u Riječi, i bit će ovdje na oltaru, živ, prisutan među nama, među svojim narodom. Na to nam ukazuje Prvo čitanje, gdje je riječ o odlasku Izraelskog plemena Davidu kojega pred Gospodinom zakraljuju nad Izraelom (usp. 2Sam 5,1-3). Potragom za idealnim likom kralja, ljudi zapravo traže samoga Boga: Boga koji bi bio blizu, koji bi pratio čovjeka na njegovu putu i postao njegovim bratom.
Krist, potomak kralja Davida jest upravo „brat“ oko kojega se formira Božji narod; i koji se brine o narodu – o svima nama – po cijenu vlastita života. U Njemu smo ujedinjeni: kao jedan narod koji ima jedan jedini put, jednu jedinu sudbinu. Samo u Njemu – svome središtu – kao narod, imamo svoj identitet.
Na kraju – Krist je središte ljudske povijesti i središte povijesti svakoga čovjeka. Njemu možemo reći svoje radosti, nade, žalosti, tjeskobe koje tvore naš život. Kad je Isus u središtu, čak i najmračniji trenuci našeg života postaju svijetli, te nam daje nadu kao i Dobrom razbojniku, u današnjem Evanđelju.
Dok se svi ostali Isusu obraćaju podcjenjivački: „Ako si ti Krist, mesijanski Kralj, siđi s križa i spasi sam sebe!“ – ovaj čovjek koji je do kraja pogrešno živio, raskajan se hvata za raspetog Isusa, zaklinjući: „Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“ (Lk 23,42). Isus mu obećaje: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“, obećaje mu svoje kraljevstvo. Isus izgovara samo riječ oproštenja, a ne osude; i kad čovjek nađe hrabrosti i zatraži oproštenje, Gospodin ne dopušta da takva molitva ostane neuslišana.
Danas svi mi možemo misliti na našu povijest, na naš put. Svaki od nas ima svoju povijest; svaki od nas ima, također, svoje pogreške, grijehe, sretne i mračne trenutke. Dobro je da danas razmišljamo o svojoj povijesti, te gledajući Isusa, iz srca Mu više puta ponovimo: „Sjeti me se, Gospodine, sad kad si u svome Kraljevstvu! Isuse, sjeti me se kako bih poželio postati dobar, kako bih poželjela postati dobra, ali nemam snage, ne mogu: grješnik sam, grješnica sam! Ali, sjeti me se, Isuse: ti me se možeš sjetiti, jer si ti u središtu, ti si upravo u tvome Kraljevstvu!“ Kako je to lijepo! Učinimo to danas svi, svatko u svome srcu, puno puta. „Sjeti me se, Gospodine, koji si u središtu, ti koji si u tvome Kraljevstvu!“.
Isusovo obećanje Dobrome razbojniku daje nam veliku nadu: kaže nam da Božja milost uvijek obilno nadilazi našu molitvu i ono što tražimo. Gospodin nam uvijek daje više, jako je velikodušan; daje nam i obilnije nego što tražimo – zamoliš ga da te se sjeti, a On te povede u svoje kraljevstvo! Isus je upravo središte naših želja za radošću i spasenjem. Pođimo svi skupa tim putem.
Prije nego zaključim ovo slavlje, želim pozdraviti sve hodočasnike, obitelji, župske zajednice, udruge i pokrete, koji su ovdje došli sa svih strana i iz mnogih zemalja. Pozdravljam i sudionike Nacionalnog kongresa za milosrđe; ukrajinsku zajednicu, koja slavi 80.-u obljetnicu velike gladi koja je uzela miljunske žrtve, a koju je nametnuo sovjetski režim..
Danas naše priznanje ide misionarima koji su, tijekom stoljeća, naviještali Evanđelje te posijali sjeme vjere po cijelome svijetu; napose Blaženi Juniper Serra, francusko-španjolski misionar.
Ne bi želio zaključiti, a da se ne sjetim svih koji su se trudili da se Godina vjere odvija svojim tijekom. Mons. Rino Fisichella, koji je predvodio ovaj hod: njemu i svim njegovim suradnicima od srca zahvaljujem.
Sada izmolimo Angelus i zazovimo Marijinu zaštitu – posebno za naše, zbog vjere progonjene, sestre i braću – a mnogo ih je – kazao je Sveti Otac. Nakon molitve, Papa je svima zahvalio za nazočnost i za koncelebraciju te ih blagoslovio i otpustio svojim uobičajenim pozdravom.