Uz misna čitanja svetkovine Krista Kralja razmišlja p. Mikolaj Martinjak
Posljednja nedjelja
u liturgijskoj godini je pred nama, nedjelja svetkovine Krista Kralja. Nedjelja koja
bi trebala imati svečani završetak, no današnje evanđelje nam nekako oduzima taj osjećaj
svečanosti jer se radi o izvještaju muke i trpljenja. Evanđelje koje govori o razbojniku
koji je uspio ukrasti nebo, kako se ponekad kaže o Sv. Dizmi. No, nije li upravo naš
pojam i poimanje kraljevstva krivo za taj osjećaj da ovo evanđelje možda ne priliči
svetkovini? Možda bi nam lakše i ljepše bilo da je današnje evanđelje ono kada Isus
ulazi u Jeruzalem na magarcu i kada mu svi kliču, pjevajući hosana sinu Davidovu?
Upravo u tome je razlika između naše logike i logike ljubavi i patnje, Božje logike.
Između našeg poimanja kraljevstva i onog koje nam predstavlja Isus. Naime, naš pojam
kralja je kroz bajke, kroz crtiće, kroz ono što smo učili o kraljevima u školi. Čitali
i gledali smo mnogo puta kako je neki kralj bio dobar ili loš. Ako je kralj bio dobar,
narod bi uživao u bogatstvu i prosperitetu, uživao bi u miru i blagostanju. Ako je
kralj bio loš, narod bi smišljao kako da ga se riješi, kako da ga smakne u nadi za
boljim životom. Ljudski gledano, narod bi bio sretan ili nesretan s obzirom na kralja.
No, bio kralj dobar ili loš, u očima ljudi bi uvijek bilo zavisti i ogovaranja jer
moć je ipak moć i svatko bi poželio bar na dan biti kralj, uživati u slavi i blagostanju,
u moći i novcu. Zbog svega toga, teško nam se staviti u Isusovu kožu. Teško nam je
zamisliti da bi jedan kralj bio izvrgnut udarcima, psovki i bio razapet. Teško nam
je zamisliti da bi prijestolje jednoga kralja bilo išta manje nego li odjeveno smaragdima,
zlatom i najboljom svilom. S kraljem kakav je Isus, sumnjam da bi netko na dan želio
zamijeniti mjesto. Posebice na dan koji je opisan u današnjem evanđelju, na dan njegove
muke i smrti. Na dan kada njegovo prijestolje postaje križ. Križ koji je za Rimljane
predstavljao najveće poniženje i bio rezerviran za one koji su tuđinci i stranci.
Ono što je bila najveća sramota i ruglo staroga svijeta, Bog okreće na najveće
dobro ljudskoga roda. Krist svojim uskrsnućem pobjeđuje najvećeg protivnika ljudskog
života, najveće prokletstvo ljudskog života – samu smrt. Ne pobjeđuje ju sa snagom
i veličinom, ne pobjeđuje ju s novcem i blagostanjem, već ju pobjeđuje s potpunim
predanjem i svojim životom. Plaća svojim životom da bi mi mogli imati život. Da više
ne budemo predani sotoni i vlasti smrti već da život imamo, da ga imamo u izobilju. Sv.
Ignacije u svojim duhovnim vježbama predstavlja meditaciju o dvije zastave u kojoj
čitavu povijest ljudskog roda stavlja na bojišnicu na kojoj se bore dvije strane tj.
dva kraljevstva. Jednu, koju vodi raspeti Spasitelj pod zastavom križa, i drugu koja
je od Sotone i snaga zloga. U toj meditaciji Ignacije potiče da se izabere strana
pod kojom zastavom ćemo se mi sami boriti i čiju ćemo stranu zauzeti. Naravno da svaki
kršćanin čim čuje za ovu meditaciju i ovaj izbor bira stranu Boga, jer želi biti na
dobroj strani, na strani pobjednika. No tu se nalazi opasnost da ne sagledamo sve
stvari, da ih ne uzmemo u obzir, da imamo pomalo selektivnu memoriju oko vjere. Nikome
nije lako trpjeti, biti u boli, tuzi, žalosti. Upravo možda zato imamo tako selektivnu
memoriju oko vjere. Voljeli bi da nam stalno bude dobro, ugodno. No, vjera nije takva,
za vjeru se treba i žrtvovati i vjeru treba živjeti, svakog se dana i trenutka odlučivati
za Boga i boriti protiv grijeha. Nije sve u trpljenju i križu i naša vjera ne završava
na Veliki petak. Često u toj vjeri znamo malaksati i birati samo ono što nam odgovara.
Čitav mjesec pred očima su nam neprestano bili tekstovi o kraju, o svršetku, o posljednjim
stvarima kako bismo uhvatili vremena kao vjernici da sagledamo naš život. Današnjom
svetkovinom smo pozvani da izaberemo što će i tko će biti kralj naših srdaca. Hoćemo
li se iz dana u dan opredjeljivati za Krista ili ćemo se opredjeljivati za Sotonu
i grijeh. Koliko smo spremni grijehe nazvati njihovim pravim imenom i priznati da
su grijesi, da i mi sami griješimo ili ćemo i dalje imati selekciju oko naše vjere?
Tako dugo dokle god ta naša vjera bude polovična, takvo će biti i prijestolje
Krista u našim srcima. Ako naša vjera bude selektivna, onda ćemo u današnjoj svetkovini
vidjeti samo čovjeka koji pati i čovjeka koji se spašava, no Boga i veličinu kraljevstva
nećemo vidjeti. Zamolimo ga stoga za snagu da se grijehu možemo odupirati i zajedno
s njime već na zemlji graditi kraljevstvo nebesko, jer dostojan je zaklani jaganjac
primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast; njemu slava i vlast.