Prošle sam srijede govorio o oproštenju grijeha u odnosu na sakrament Krštenja. Danas
nastavljamo o toj temi, ali u odnosu na takozvanu „vlast ključeva“ ili „vlast odrješenja
od grijeha“, što ju je Isus dao Apostolima – kazao je Sveti Otac na početku današnje
kateheze. Sjetimo se da je protagonist oproštenja grijeha, Duh Sveti. U svom prvom
ukazanju Apostolima, u dvorani Cenakula, uskrsli je Isus dahnuo u njih govoreći: „Primite
Duha Svetoga; kome oprostite grijehe, opraštaju im se; kome zadržite, zadržani su
im (Iv 20,22-23). Isus je u svom preobraženom tijelu već novi čovjek, koji
nudi uskrsne darove svoje smrti i uskrsnuća – a koji su to darovi? – upitao je Papa
te nastavio – mir, radost, oproštenje grijeha, poslanje – no, iznad svega toga – daruje
nam Duha Svetoga, koji je izvor ovih darova; jer od Njega dolaze. Isusov dah zajedno
s riječima po kojima predaje Duha, označuje prijenos života; novog i oproštenjem obnovljenog
života – kazao je papa Franjo. Ali prije nego je dahnuo u njih i podario im Duha,
Isus im je pokazao svoje rane; one na dlanovima i na boku. One, naime, predstavljaju
cijenu našega spasenja. Želio ih je zadržati… – pa čak i u ovom trenutku na nebu –
on ih pokazuje Ocu kao cijenu našeg otkupljenja. Po snazi tih rana, naši su nam grijesi
oprošteni. Tako je Isus dao svoj život za naš mir, za našu radost; i da nam se u duši
nastani milost te za oproštenje naših grijeha. Veoma je lijepo tako gledati Isusa.
Drugo: Isus Apostolima daje vlast opraštanja grijeha. No, zašto je pomalo teško
razumjeti da jedan čovjek može opraštati grijehe? – upitao je papa Franjo te nastavio:
Crkva je čuvarica „ključeva“ ili vlasti odrješenja od grijeha; da otvara i zatvara
– da oprašta. Bog u svom milosrđu, oprašta svakom čovjeku, ali želio je da oni koji
pripadaju Kristu i njegovoj Crkvi, oproštenje primaju preko službenika Zajednice (Crkve).
Božje milosrđe do mene dolazi po apostolskoj službi; grijesi mi se opraštaju i
ponovno mi se vraća radost. Na taj nas način Isus poziva da pomirenje živimo na eklezijalnoj
i zajedničarskoj razini, što je veoma lijepo. Crkva koja je sveta, a istodobno potrebna
pokore, na našem nas putu obraćenja kroz čitav život prati. Nije Crkva gospodarica
vlasti odrješenja od grijeha, nego je službenica i posrednica Božanskoga milosrđa,
te se svaki put, kad ovaj božanski dar može posredovati, raduje – kazao je Papa. Mnogi
zbog prevlasti individualizma i subjektivizma, možda ne razumiju ovu eklezijalnu dimenziju
oproštenja grijeha. Sigurno, Bog oprašta svakom raskajanom grješniku osobno, ali kršćanin
je povezan s Kristom, a Krist je sjedinjen s Crkvom. To je dar, pa i lijek; jedna
zaštita i sigurnost da mi je Bog stvarno oprostio. Pođem bratu svećeniku i kažem:
„Ali, oče, učinio sam to i to…“ – „A ja ti opraštam: Bog je koji oprašta“; i ja sam
u tom času uvjeren da mi je Bog oprostio i to je lijepo! – kazao je Papa. To znači
imati sigurnost u ono što stalno ponavljamo: 'Bog nam uvijek oprašta; nikad se ne
umara!..' Ni mi se ne bismo trebali umarati odlaziti na ispovijed i tražiti oprost…
– „Ali, Oče, neugodno mi je izreći moje grijehe…“ – Ma, pogledaj naše mame… Kod nas
se kaže: 'Bolje jednom pocrvenjeti, nego tisuću puta požutjeti..!' Jednom pocrveniš,
On ti oprosti i ideš naprijed… Naposljetku i treće: svećenik – sredstvo oproštenja
grijeha. Božje nam se oproštenje daje u Crkvi; i to posredovanjem i službom našega
brata, svećenika. I on, kojemu je također, kao i nama, potrebno Božje milosrđe, postaje
sredstvo milosrđa, posredujući nam beskrajnu ljubav Boga Oca. I svećenici se trebaju
ispovijedati; i biskupi: svi smo grješnici. I Papa se ispovijeda svakih petnaest dana,
jer i on je grješnik! Ispovjednik čuje stvari koje mu priznam, savjetuje me i oprosti
mi – ta oproštenje nam je potrebno svima. Ponekad se čuje da se neki izravno ispovijedaju
Bogu… Da, kao što sam već prije rekao, Bog te uvijek čuje, ali u sakramentu Ispovijedi
ti šalje jednoga brata da ti donese oproštenje, to je sigurnost oprosta u ime Crkve.
Služba odrješenja i oproštenja grijeha koju svećenik obavlja u ime Božje, veoma je
osjetljiva služba i potrebno je da svećenikovo srce bude u miru; da ne zlostavlja
vjernike, nego da bude krotak, dobrohotan i milosrdan – kazao je Sveti Otac – da zna
u srca posijati nadu i da iznad svega bude svjestan da brat ili sestra koji pristupaju
sakramentu ispovijedi, traži oproštenje i čini isto što su činili mnoge osobe prilazeći
Isusu da ih ozdravi. Svećeniku, koji ne bi imao ovu raspoloživost duha – osim ako
se popravi – bolje bi bilo da ne obavlja ovu službu. Imaju li vjernici pokajnici obvezu
(ispovijedati se)? – Ne! Imaju pravo! Svi mi vjernici imamo pravo, potražiti i pronaći
u svećenicima službenike Božjeg oproštenja. Draga braćo, kao članove crkve vas
pitam: jesmo li svjesni ljepote dara koji nam Bog daruje? Osjećamo li radost zbog
ove majčinske brižnosti Crkve prema nama? Znamo li je cijeniti s jednostavnošću? Ne
zaboravimo na to da se Bog nikad ne umara opraštati nam; po svećeničkoj službi, privlači
nas ponovno u svoj zagrljaj; iznova nas rađa i dopušta nam da se podižemo i nastavimo
svoj put. Jer to jest naš život: podizati se i nastaviti započetim putem – kazao je
na kraju Sveti Otac. Sveti je Otac tijekom opće audijencije uputio apel
za nastradalo stanovništvo Sardinije. Ne možemo se ne sjetiti žrtava nedavne poplave
na Sardiniji: molimo za njih i za njihovu rodbinu i budimo solidarni sa svima koji
su pretrpjeli štete – rekao je Sveti Otac pozivajući sve vjernike da se u tišini pomole
za ispaćeni narod. Jučer je pak Sveti Otac u brzojavu, koji je potpisao nadbiskup
Pietro Parolin, državni tajnik, svoju blizinu i ohrabrenje očitovao svima, zajamčio
posebno sjećanje u molitvi za poginule i sve osobe pogođene teškom nepogodom. Sveti
je Otac poželio da ne uzmanjka solidarnost. Potresen sam velikom tragedijom, tražim
molitvu za žrtve, posebno za djecu – napisao je Papa u jučerašnjem tweetu. Hvala
Gospodinu za dar brojnih osoba koje se, u samostanima i u eremitorijima, posvećuju
Bogu u molitvi i djelotvornoj tišini – istaknuo je papa Franjo na kraju opće audijencije
održane u srijedu, 19. studenog, podsjećajući da se sutra obilježava 'Dan pro Orantibus',
kojim se Crkva na poseban način spominje kontemplativnoga života, klauzurnih redovnicâ
i redovnikâ. I sâm je Sveti Otac – koji će sutra, 20. studenog, posjetiti samostan
redovnica benediktinske kongregacije kamaldoleza Svetoga Antuna opata, na rimskom
brežuljku Aventinu – u listopadu, u prigodi susreta s klarisama iz Asiza, potaknuo
klauzurne redovnice da njihov osmjeh ne bude poput osmjeha stjuardese u zrakoplovu,
te da budu stručnjaci za ljude. Na taj se Papin poticaj u razgovoru za našu radijsku
postaju osvrnuo nadbiskup José Rodriguez Carballo, tajnik Zbora za ustanove posvećenoga
i društva apostolskoga života, te istaknuo da je taj Papin poticaj doista bio svrhovit,
jer se katkada misli da je ozbiljnost evanđeoskoga života – dakle, i klauzura, kontemplacija
i slično – u opreci s dubokom radošću koja se izražava u osmjehu, i na licu. Tko uistinu
uđe u duboki i prijateljski odnos s Bogom, ne može biti bez osmjeha, ne može ne postati
slika Božjega osmjeha za ljudski rod – istaknuo je nadbiskup Rodriguez Carballo. Sveti
je Otac na općoj audijenciji podsjetio da će Ujedinjeni narodi 22. studenoga svečano
otvoriti 'Međunarodnu godinu seoske obitelji', čiji je cilj istaknuti da u obitelji
poljodjelstvo i ruralni razvoj, nalaze djelatnika koji poštuje stvoreno i koji je
pozoran na stvarne potrebe. I u radu, obitelj je uzor bratstva, da se iskusi jedinstvo
i solidarnost među svim njezinim članovima, većom osjetljivošću prema potrebitima
njege i potpore, zaustavljajući u začetku društvene sukobe. S tih razloga, radujući
se zbog te probitačne inicijative, želim da ona pridonese vrjednovanju bezbrojnih
obiteljskih zasluga za gospodarski, društveni, kulturni i moralni rast svekolike ljudske
zajednice – kazao je papa Franjo.