Uz misna čitanja 32. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Mikolaj Martinjak

Naš Bog nije bogom mrtvih nego živih. Ova rečenica u nama može proizvesti i potaknuti razne osjećaje. Od sreće, nade, zadovoljstva, pa možda čak i potaknuti na razmišljanje sve do neke tjeskobe, nelagode, nijekanja, zavisno od toga kako se osjećamo. Bilo kako bilo, za ovu je rečenicu i za prihvaćanje njezina značenja i smisla nadasve potrebna jedna stvar – vjera. Živa vjera da Bog nije samo proizvod ljudske mašte, vjera da nam Bog oprašta grijehe, vjera da je Isus za nas umro i uskrsnuo. Vjera.... u Godini vjere. Vjera kada vidimo da živimo u kulturi smrti koja je prožeta sebičnošću, koja ne cijeni život, vjera da nije sve crno kako se čini, vjera da još na ovome svijetu ima dobrih ljudi, vjera da će naša djeca uspjeti, na kraju krajeva vjera da ćemo i mi jednoga dana uskrsnuti. Naime, vjera je osobna stvar u koju nitko ne može zaći i koju nikome ne možemo nametnuti. No isto tako ne možemo nikome nametnuti ni svoje srce i ono što u njemu osjećamo. A ono što u srcu osjećamo spram konačnih stvari je strah. I upravo nam tu te vjere nedostaje. Tražimo potvrdu, opravdanje, izgovor, sigurnost, suosjećanje, mir. Poput Saduceja iz današnjeg evanđelja i mi bismo htjeli znati kako će to biti, kako će sve izgledati, s kim ćemo biti, da li će nas naša familija sresti, naši voljeni, hoćemo li ponovno vidjeti prijatelje iz djetinjstva, kako će oni izgledati, hoće li nas zbog nečega osuditi ili nam nešto zamjeriti... jesu li nam oprostili? Svatko od nas ima svoju predodžbu kako će i kako izgleda nebo, no to još uvijek ne otklanja naš strah. Strah pred nepoznatim, strah pred smrću ili, bolje reći, strah pred novim životom. Upravo tu nam nedostaje vjere jer sve promatramo iz dosadašnjeg iskustva i zaboravljamo da nas je upravo Bog pozvao na život. Zaboravljamo da je Bog Bog živih, a ne mrtvih. Zaboravljamo da Bog može učiniti sve novo. I upravo je tu velika radost današnjeg evanđelja. Jer kao što je Krist ušao u naše svakodnevne živote po svom rođenju, po svom uskrsnuću postao je sposoban, omogućio si, da nas povede u svoj život, u svoju dimenziju života. U novi život gdje više neće biti plača i škrguta zubi.
Koji su za to dokazi? Dokaz su mučenici iz današnjeg prvog čitanja, kao i toliki mučenici kroz povijest, sve do naših dana. Svi oni koji su imali čvrstu vjeru u novi život, u stvarnost Kristova utjelovljenja i uskrsnuća. Svi oni koji su ljubili Boga više no svoj ovozemni život. Prije neki dan smo proslavili sve svete i sjetili se naših pokojnika. Upravo su i oni dokaz novoga života u Kristu, jer iako ih ne vidimo, ipak osjećamo, no samo ako smo spremni na živu vjeru. Ako smo iz punine srca spremni izreći riječi iz vjerovanja... iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Tada ćemo i sa Sv. Pavlom moći reći... gdje je smrti žalac tvoj? Gdje je smrti pobjeda tvoja? Tada će nam biti bliže i Kristove riječi ...idem pripraviti vam mjesto i drugo ...u kući Oca mojega ima mnogo stanova.
U ovom mjesecu suočeni smo kao vjernici da sagledamo prolaznost našega života, da se na trenutak zaustavimo i preispitamo našu vjeru. Da se vratimo na samu bit naše vjere. Nadu u novi život u Kristu. I više od toga, da smo po krštenju postali djeca Božja, da se sinovi Božji zovemo i jesmo, jer unatoč svim našim stranputicama koje prolazimo kroz ovaj život, Bog nas poznaje i zove našim imenom, kao što smo razmatrali prošle nedjelje; želi da mu se vratimo, da se iz dana u dan njemu obraćamo, da obnavljamo našu vjeru. I iako je teško razmišljati o konačnim stvarima, o eshatologiji i lakše razmišljati o sadašnjosti i ovozemnim stvarima; naša je domovina na nebesima. Samim time smo pozvani da Boga iz dana u dan više tražimo, jer samo tako će se naši strahovi umanjivati, a naša vjera rasti. Ako damo previše mjesta strahu, nedostajat će mjesta i za Boga i za ljude. Ako se prepustimo strahu, malo ćemo utjehe naći u redcima iz današnjeg evanđelja, u činjenici da je naš Bog Bog živih a ne mrtvih. Ako se pomirimo sa svojim strahom, mi sami ćemo biti mrtvi jer ćemo zaboraviti da smo pozvani na život. Da smo pozvani na vječnu ljubav, da smo pozvani na vječnu radost, na vječnu gozbu čiji predokus imamo i slavimo svakom svetom misom.