O rodnoj ideologiji govori Marito Mihovil Letica

O proklamiranoj subverzivnosti rodne ideologije i smjernicama na njoj zasnovanoga spolnog odgoja, čime se u ime stvaranja novog čovjeka nastoji relativizirati životonosna komplementarnost žene i muškarca – govori Marito Mihovil Letica. 00:09:31:56
Prije tjedan dana najavio sam da ću govoriti o rodnoj ideologiji i spolnom odgoju u školama. Tema je osjetljiva i teška. Ali veoma važna. Stoga je temi pristupiti pomno i odmjereno, u isti mah beskompromisno i jasno; u svakom slučaju daleko od predrasuda prema osobama koje se po spolnim vlastitostima i seksualnom usmjerenju razlikuju od većinskih heteroseksualaca.
Uputno je započeti jednim slikovitim primjerom, svakodnevnim i unekoliko naturalističnim. Nadam se da u svojoj izražajnosti ne će biti nepriličan. Jer nepristojan nije. Prethodno bih podsjetio da je već malim školarcima jasno kako slika cipele na vratima u nekom javnom prostoru označava nužnik, zahod, toalet. Muška cipela stoji za muški nužnik; a ženska, s visokom potpeticom, za ženski toalet. Ima i drugih načina označavanja: primjerice silueta žene u suknji, a muškarca u hlačama.
I zamislimo: neko se dijete treba poslužiti javnim nužnikom. Iako je u gramatičkom smislu imenica »dijete« srednjega roda, dječak će ući u sanitarni prostor označen muškom cipelom, a djevojčica ženskom. U našem je primjeru riječ o devetogodišnjoj djevojčici. Premda je obukla hlače i obula cipelice niske pete – ona dobro zna da je po spolu žensko. Te da joj je zbog anatomskih zadanosti prikladna zahodska školjka, nikako pisoar. A također, kao uzorna učenica, razumije kako je izraz »zahodska školjka« ženskoga roda, a »pisoar« muškoga (kao i njegova pristojnija hrvatska inačica »mokrionik«). I uza sve shvaća da te beživotne sanitarije ne mogu imati spol. Našoj bistroj djevojčici jasna je dakle razlika između prirodopisnog pojma »spol« i gramatičkog pojma »rod«. Stoga se čini opravdanim pretpostaviti da bi to odraslim ljudima, napose učenima, trebalo biti još jasnije.
Ali protiv te razložne pretpostavke stoji nesretna okolnost da se istina – koja je po adekvacijskoj teoriji poklapanje uma i stvarnosti, slaganje mišljenja i objektivnog poretka stvarî i pojavâ, utemeljenih u naravnom zakonu što ga Bog upisa u sva bića – pokušava falsificirati i negirati kojekakvim zahvatima lingvističkog inženjeringa. Ne treba posebno napominjati da su na razvalinama istine, izgrađene u prošlosti mnoge opasne i pogubne ideologije. Jamačno ne će biti pretjerano ustvrditi da je u novije vrijeme rodna ideologija jedna od njih. To većma što papa je Benedikt XVI. u govoru izrečenom u Rimskoj kuriji prosinca 2012. okarakterizirao rodnu ideologiju »najvećom prijetnjom ne samo Crkvi nego i čovječanstvu općenito«. A Joseph Ratzinger svagda je više nego dobro znao što govori i što čini.
Rodna je ideologija postmoderna dekonstrukcija spolnog polariteta, pri čemu je stara i posve adekvatna riječ »spol« odnosno internacionalizam »sex« (od latinskoga »sexus«) zamijenjena novom riječju: engleskim »gender«, što na hrvatskom znači ʹrodʹ. Budući da jezik ne samo da odražava stvarnost nego ju i stvara, time se želi konstruirati društveni rod neovisno o spolu. Rod bi se slobodno odabirao, i to ne jednom za stalno, nego je na djelu potpuna sloboda izbora i »samopronalaženje«, igra uloge, »perfomance«, izvedba koja u svako doba može biti promijenjena. Pritom se ne uviđa da neograničena sloboda zapravo vodi u tiraniju čovjekovih nagona nad njegovom slobodnom voljom.
Posrijedi je fluktuirajuća i subverzivna ideologija, čije je temeljno i programatsko djelo »Nevolje s rodom – feminizam i subverzija roda« američke sveučilišne profesorice Judith Butler. Ona smatra spolno razlikovanje muškarca i žene »društvenim konstruktom koji je iznašašće heteroseksualnoga patrijarhata«. Napuštanjem tog razlikovanja nastoji se stvoriti novog čovjeka. Niveliraju se razlikovne osobitosti spolova. Spolni polaritet žene i muškarca – koji je komplementaran i životonosan, i kao takav uvjet mogućnosti opstanka i razvitka čovjekova svijeta – prevrednovan je u ime zahtjeva da se čovjek treba emancipirati od svoje prirode.
Ta emancipacija zapravo je seksualna revolucija koja se svojim »projektom preodgoja«, kako ga oni zovu, infiltrirala u politiku i u obrazovni sustav. Riječ je o projektiranju novog čovjeka i novog svijeta, a tim dehumanizirajućim nastojanjima zakrilitelji su i poticatelji Ujedinjeni narodi i Europska zajednica. Upravo zato taj »projekt preodgoja« pokazuje toliku moć.
Tako su u Njemačkoj, po mnogo čemu najmoćnijoj i najutjecajnijoj europskoj državi, uvedeni takozvani »Dani djevojčicâ«. Taj je odgojni projekt od 2001. do 2010. obuhvatio 123.000 školarki. Svrha je, kako ističu, »prevladavanje rodnih stereotipa« u odabiru zanimanja. Učenicama se sugeriraju tehnička zanimanja i poslovi koji do sada bijahu pridržani uglavnom muškarcima: djevojčice se potiču da postanu primjerice rudarske inženjerke, vozačice autobusa i vlakovođe, časnice u vojsci i policiji. Ministrica obitelji Kristina Schröder dosjetila se da uvede i »Dane dječakâ«, gdje bi se oni trebali otvoriti prema tipičnim ženskim profesijama: kao što su primjerice zanimanja odgojiteljice u jaslicama i vrtićima, frizerke, kozmetičarke i maserke, njegovateljice u staračkim domovima.
To samo po sebi i nije odveć zabrinjavajuće, jer većinu zanimanja, osim onih gdje presudna je fizička snaga, mogu jednako dobro obavljati i žene i muškarci. No iz dotičnog je projekta nastao Koordinacijski centar za Dane djevojčicâ i Dane dječakâ, gdje su pod naslovom »Rod u nastavi i praksi« ponuđeni praktični pedagoški savjeti na ovakve teme: » a) Najlonske čarape na nogama dječaka unose svježinu u zdravstveni odgoj. Djevojkama i mladićima treba pružiti priliku da između raznih potencijalnih modela ponašanja razviju svoj osobni stil ponašanja. / b) Biti lezbijka i biti gej.« O tim i takvim opasnostima rodne ideologije može se više i podrobnije pronaći u dvjema izvrsnim knjigama: »Nova ideologija seksualnosti: Izazovi i opasnosti gender revolucije« te »Svjetska seksualna revolucija: Uništenje slobode u ime slobode«, kojima je autorica njemačka sociologinja Gabriele Kuby.
Rodna perspektiva u svojim jednostranim i suženim spoznajnim horizontima, zamućenima ideologijom, ne želi uvidjeti da rezultati medicinskih i psihologijskih istraživanja pokazuju različit identitet muškarca i žene s obzirom na fiziologiju mozga, hormonski sustav i psihološki ustroj. Ako pripadnik nekog spola zaželi biti uvršten u suprotni spol, nikako ne znači da mu se to mora priznati neupitnim pravom. Jer: ničije se pravo, bilo pojedinaca bilo skupina, ne može izvesti iz pukog iskazivanja zahtjeva da nešto bude institucionalno priznato kao pravo. Pa time ni pravo na takozvano »rodno opredjeljenje«.
Primjerice, ono što ženu čini ženom jest njezino ženstvo, a to je ontološki odnosno metafizički sadržaj i konstitutivna značajka, štostvo, »quidditas«, ono što svakoj ženi pripada na jednak način. Od ženstva pak valja razlikovati ženstvenost, koja nije ontološka kategorija, nego psihološka, sociološka i estetička, pa svakoj ženi pridolazi na različit način i u različitu intenzitetu. Shodno navedenom, i žene s najmanje ženstvenosti – nisu zbog toga muškarci. Razvidna je njihova pripadnost ženskom spolu.
Tomu ne proturječi ni nedavna vijest kako Njemačka postaje prva europska zemlja koja će dopustiti da se novorođenčad što imaju karakteristike oba spola ne registriraju ni kao muška ni kao ženska. U rubrikama njihovih rodovnica ne će se morati ispuniti podatak o spolu. A njemačke putovnice, koje sada imaju oznake M za muškarce i F za žene, dobit će tako i treću oznaku: X. U tom X ne bi trebalo biti ništa prevratničko ni opasno. Osobe s karakteristikama obaju spolova, hermafroditi, biseksualaci, rađaju se zaista iznimno rijetko. U golemoj većini slučajeva razlika između muškaraca i žena jasna je kano razlika između dana i noći. A zar bismo zbog nekih kratkih prijelaznih stanja kada se ne dâ razlučiti dan od noći, a to su zore i sutoni, dokinuli pojmove »dan« i »noć« te sve pomiješali i relativizirali u nekom mutežu i deprimirajućem sivilu polarne noći? Mutežu i magli ideologije koja bi htjela, čineći logičku pogrešku neosnovanog uzimanja djelića za cjelinu, »pars pro toto«, ukinuti obrasce s lijepim i sadržajno jasnim pojmovima »muškarac«, »žena«, »otac«, »majka«, a kao normalne i poželjne nametnuti neutralne pojmove »transseksualac« i »rodno varijabilan« te bezlične birokratske označnice »roditelj 1« i »roditelj 2«.
Sljedeće srijede zajedno bismo, dragi slušatelji, razmotrili daljnje implikacije diktature relativizma i na njoj sazdane rodne ideologije, odnosno njihove opasnosti po istinu i razum, vrijednosno svrhovit odgoj djece i mladeži, opasnosti po kršćansko, i ne samo kršćansko, viđenje ovodobnog čovjeka i njegova svijeta.