Uz misna čitanja blagdana Svih svetih razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Današnji blagdan, blagdan sviju svetih je na poseban način poziv svima nama da se zaustavimo na kratko sa svojim užurbanim načinom života i promotrimo drugu stvarnost koja je itekako prisutna u našim životima; pruža nam priliku da napokon malo zastanemo od svih naših aktivnosti, svega našeg napora i suočimo se s konačnim stvarima. S činjenicom da smo smrtni, da nećemo zauvijek biti djeca, mladi, roditelji, starci, već da postoji i druga stvarnost. Stvarnost s kojom se često i bojimo susresti. Stvarnost da smo kršćani, da smo kršteni u Krista, u njegovu Crkvu, u zajednicu svetaca, no i grešnika. Na današnji blagdan spominjemo se i slavimo sve one koje nam Crkva stavlja pred oči kao uzor, kao poticaj, no isto tako i pomoć. Da se spomenemo svih onih znanih i neznanih svetaca. Na današnji blagdan pozvani smo da i mi sami budemo sveti. Da promotrimo naš život i vidimo u kojem smjeru on ide. Koliko je u nama prisutna strana svetosti, a koliko je prisutna strana svijeta.
Iako smo već po samom krštenju pozvani na svetost, često nas ta svetost plaši i ne samo da se bojimo postati sveti, već odbacujemo i samu mogućnost, što iz krive pobožnosti, što iz lažne poniznosti. Zaboravljamo da svetci nisu posebna rasa, rasa iz neke druge dimenzije, već da su svetci također ljudi, grešnici poput nas, koji su se usudili slijediti Krista tješnje, koji se nisu bojali što će drugi o njima reći upravo iz te ljubavi prema Spasitelju te su time više mogli ljubiti i druge i iz izvora najveće ljubavi istu davati više i više. Samo po ljubavi, odricanju i žrtvi mogli su postati uzori svima nama. Mogli su postati poticaj da svetost nije nešto nemoguće ili daleko zaboravljeno, već da svako vrijeme u kojem čovječanstvo živi ima svoje izazove koji nam se čine sve zahtjevnijima, no time raste i naša mogućnost za svetošću.
Današnji blagdan nam stavlja pred oči i veliku povorku svetaca koja nas na našem putu prati. Jasno je da svatko od nas ima svog svetca ili sveticu kojeg na poseban način štuje i kojem se utječe. Bilo da se radi o anđelima čuvarima, bilo Anti, Piju, Mariji, Josipu ili nekom od novijih svetaca, no toliko je kroz povijest crkve prisutno i onih kojima ne znamo ni ime. Danas smo pozvani sjetiti se i onih koji su u našem osobnom životu ostavili primjer svetog i neporočnog života. Koji su nam pokazali kako da budemo bolji ljudi. Koji su za nas imali beskrajnu ljubav i neumornu strpljivost. Iako se naših pokojnika na poseban način spominjemo na sutrašnji dan i oni se pridružuju ovoj povorci svetaca koja se za nas i cijeli svijet zauzima kod Gospodina.
Običaj je da se na današnji blagdan zaputimo prema grobovima naših najbližih i zahvalimo im na svemu što su za života učinili za nas. Da za njih izreknemo pokoju molitvu. Upravo u ovoj tihoj povorci i šapatu Očenaša i mi sami možemo imati predokus povorke svetaca u nebu. Upravo u tim tihim molitvama možemo osjetiti mir koji toliko često tražimo. Možemo osjetiti blagodat koju nam Gospodin naviješta u današnjem Evanđelju govoreći o blaženstvima.
Za mene osobno je ovaj čin odlaska na groblje uvijek bio poseban doživljaj. Iako je groblje predstavljalo izazov i mjesto smrti i straha, posebno kroz razne priče i horor filmove, kao malom, na današnji dan tog straha nije bilo. Kako smo se približavali groblju, time bi naš govor postajao tiši, pretvarao se u tihi šapat. Posebna je radost bila zapaliti svijeće, promatrati kako se ljudi susreću i razgovaraju ispod glasa, bilo da se radilo o svakodnevnim stvarima, bilo da su se susretali u molitvi. Već sam plamen svijeće ima umirujuća svojstva, no poseban mir je uvijek bio prisutan na centralnom mjestu, kod glavnog križa, gdje je najviše svijeća i lampaša bilo upaljeno. Nije bilo razlike da li je padala kiša ili je večer bila mirna, nije bilo groba gdje nije gorjela barem jedna svijeća. Čovječanstvo suočeno sa svojom stvarnošću u molitvi svom Stvoritelju i Spasitelju. Iako možda nismo znali da slavimo sve svete, već da se podsjećamo samo svojih najbližih i poznanika, ipak smo pokoju molitvu uputili i svetcima. Upravo smo i danas pozvani na istu stvarnost, na molitvu, na promišljanje o svome životu, o tome kakvi smo mi kao kršćani, no prije svega, kakvi smo kao ljudi i koja je to slika koju mi sami dajemo svijetu. Može li se u tome našem životu naći blagosti prema drugima, može li se naći ljubavi, strpljenja, poniznosti, blagosti.... Svetosti? Jesmo li drugima blagoslov ili prokletstvo?
Na današnji dan pozvani smo da se i mi sami pridružimo velikoj povorci svetaca, da se potrudimo i radimo na sebi, da prihvatimo izazov Sv. Pavla da u ljubavi budemo sveti i neporočni, ne samo prema našim najbližima, već prema svima. Da se usudimo biti ljudi. Da se usudimo biti sveti.