O ustavotvornosti referenduma - pripremio Marito Mihovil Letica

O ideološki ponesenim političko-pravnim smicalicama s ciljem onemogućivanja ustavotvornog učinka referenduma inicijative »U ime obitelji«, zatim o borbi za stjecanje nepripadnog prava na brak kao načina da se ova tradicionalna institucija relativizira, prevrednuje, obeskrijepi i naposljetku dokine – govori Marito Mihovil Letica.
Ustavni sud Republike Hrvatske dana 28. listopada uputio je vladajućoj saborskoj većini upozorenje kojim se jasno ističe da će referendumsko izjašnjavanje glede pokretanja ustavnih promjena na zahtjev inicijative »U ime obitelji« – imati trenutačni pravni učinak u slučaju da se narod većinski izjasni za ustavnu izmjenu predloženu referendumskim pitanjem. Takvo upozorenje Ustavnoga suda s popratnim ustavnopravnim tumačenjem bîti i smisla referendumskog izjašnjavanja, u suprotnosti je spram višekrat izražene namjere Sabora da zastupnici nakon referenduma odlučuju o izmjeni Ustava. Navedena vijest, koja još većma potvrđuje nevjerodostojnost vladajuće »Kukuriku koalicije«, postade odmah jednom od najvažnijih unutarnjopolitičkih tema.
Upozorenje Ustavnoga suda zacijelo je najteže primio Peđa Grbin, SDP-ov predsjednik Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav. On se još do prije nekoliko dana nepokolebljivo upinjao uvjeriti javnost da se konačna odluka o promjeni Ustava donosi dvotrećinskom saborskom većinom. A nakon samosvjesnog upozorenja Ustavnoga suda da je riječ o neispravnom tumačenju Ustava, Grbin je dvosmisleno, gotovo pitijski izjavio: »Ne ćemo protiv ustavnog suda, ali dopis nije obvezujući.«
Uz ustavne sudce, nisu se složili s Peđom Grbinom i njegovim istomišljenicima ni priznati ustavnopravni stručnjaci. Valja podsjetiti da su oni još u lipnju iznijeli o tomu jasno mišljenje. Premda mnogi od njih smatraju prijepornom ustavnost sadržaja predloženog referendumskog pitanja – odlučno su otvorenim pismom pozvali državnu vlast da neka ne opstruira referendum o braku, jer bi ignoriranje referenduma nakon što su ispunjene sve formalnopravne pretpostavke za njegovo raspisivanje, značilo negiranje same bîti takve Ustavom predviđene narodne inicijative, što bi moglo imati nesagledive posljedice po ustavno-političku stabilnost.
Prof. dr. Sanja Barić, ustavna stručnjakinja sa Sveučilišta u Rijeci i supotpisnica rečenog pisma, drži da brak nema ustavni sadržaj, nego isključivo zakonski; ali unatoč tomu kritizira vladajuću koaliciju zbog nepoštivanja ustavnih odredbi koje se odnose na raspisivanje referenduma te zbog nepriznavanja neposredne ustavotvorne snage njegovih mogućih učinaka. U emisiji »Intervju tjedna« Hrvatskoga radija, emitiranoj 26. listopada 2013., profesorica je Barić u razgovoru s novinarkom Jasminom Popović izjavila:
»U ovom konkretnom slučaju, ove konkretne inicijative, radi se o takozvanom ustavotvornom referendumu, dakle referendumu koji ide u pravcu izmjene Ustava. Ustav se može mijenjati na dva načina: ili u Saboru ili putem referenduma. Ovo je krenulo putem referenduma i ovo se može završiti isključivo putem referenduma. Ako referendum bude održan, što vjerujem da hoće, i nakon utvrđenih rezultata referenduma, u slučaju da on prođe – Ustav se mora izmijeniti. Sabor ne može više o tome materijalno i sadržajno odlučivati. Saborski zastupnici temeljem našeg Ustava ne mogu nakon toga odbiti rezultate referenduma. On je obvezujući bez obzira na njegov rezultat. To je jedna od rijetkih izričitih i jasnih odredbi našeg ustava.«
Pa kako onda mogu te jasne i nedvosmislene odredbe biti nejasne ustavnim i pravnim stručnjacima iz »Kukuriku koalicije«? I kakvo nepoštivanje zdravorazumskog rasuđivanja treba da bi se tumačilo kako je inicijativa »U ime obitelji« neupućeno prionula zahtjevnom prikupljanju potpisa za referendum o izmjeni Ustava, izmjeni koju regulira sâm Ustav – da bi sve to naknadnom voljom parlamentarne većine i tobože sukladno Ustavu bilo jednostavno obezvrijeđeno?
Vjerujem da vam je, dragi slušatelji, bistro kako glede ovoga pitanja ustavnopravni stručnjaci »Kukuriku koalicije« nisu naprosto nevješti i neupućeni. Posrijedi je nešto znatno gore: oni svjesno i beskrupulozno diskriminiraju ustavne i zakonske odredbe. Jer kako drukčije – nego diskriminatornim zahvatima u tkivo Ustava i zakonâ – nazvati rezove erističko-marksističke dijalektike gdjeno se jednostrano, selektivno i tendenciozno tumače ustavne i zakonske odredbe! Pri čemu se nastoji izvrgnuti i opovrgnuti njihov duh i smisao. Situacija s referendumom slična je onoj s protuustavnim i protuzakonitim uvođenjem ćirilice u Vukovaru. Primjera ima još, a svima im je zajedničko izazivanje krize te nepoštivanje većinskog naroda i pripadnih mu nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih vrijednosti, a sve pod parolom brige za prava manjinskih skupina hrvatskoga društva. Skupinâ koje treba zaštititi od većinskih i tobože netolerantnih hrvatskih nacionalista i konzervativnih katolika.
A pritom se zaboravlja da inicijativu »U ime obitelji« nisu potpisom podržali samo katolici i samo Hrvati: bijaše među potpisnicima i pripadnika drugih naroda i religija, također i ateistâ. Svima je njima zajedničko da pojmu »brak« žele priskrbiti ustavnu zaštitu. A mnogi protivnici dotične inicijative sveudilj ponavljaju da tradicionalni heteroseksualni brak ne će biti ugrožen time što bi se homoseksualnim parovima zakonom omogućilo sklapanje braka. Često znaju kazati otprilike ovo: ʹMi heteroseksualnim parovima ne osporavamo pravo na brak, pa nije pravedno da ga oni osporavaju nama. Tražimo ravnopravnost, a ne diskriminaciju!ʹ Nažalost, ne treba mnogo da se ljudi, a osobito mladež, dadu izmanipulirati pa se nekritički povedu za tim i sličnim rasuđivanjima.
No ne možemo se ukloniti pitanju zašto homoseksualni parovi traže pravo da svoju zakonski reguliranu zajednicu označe upravo imenom »brak« kada bliske im lijevo-liberalne političke grupacije tumače da je riječ o prevladanoj društvenoj pojavi, koja treba izumrijeti i ustupiti mjesto neobvezujućim i slobodnim ljubavnim vezama. Još je Friedrich Engels držao instituciju braka neprirodnom i zalagao se za njezino prevladavanje i dokidanje. Nažalost, svjedoci smo da se ljudi u sve kasnijoj životnoj dobi odlučuju stupiti u brak a od sklopljenih brakova sve više ih biva okončano razvodom. Postmoderno vrijeme – čije su značajke nekritički pluralizam mišljenja, diktatura relativizma, destrukcija i dekonstrukcija – ozbiljno uzdrmaše one vrijednosne sadržaje koje povezujemo s pojmovima braka i obitelji. Pa zašto onda lijevo-liberalne političke i svjetonazorske opcije gorljivo nastoje osigurati homoseksualcima pravo na uključivost u nešto što je ozbiljno uzdrmano, što je sve ranjivije i nesigurnije?
Na to je pitanje dala iskren i reprezentativan odgovor Masha Gessen, istaknuta LGBT-aktivistica, kada je na književnom festivalu u Sydneyu svibnja 2012. izjavila: »Borba za gay brakove često uključuje prešućivanje istine o tome što kanimo učiniti s institucijom braka kad ostvarimo cilj. Mi lažemo da se institucija braka ne će promijeniti. Promijenit će se i mora se promijeniti. Ja smatram da uopće ne bi trebala postojati!« Logika je tu vrlo jasna: ako sve može biti brak – onda brak može biti ništa. Tako je hinjena borba za pravo na brak zapravo borba kontra braka, borba da ga se uništi. A mnogi to ne uviđaju. U prvom redu naši vladajući političari koji podržavaju takvu zlomislenu dekonstrukciju i destrukciju braka i obitelji – temeljâ zdravoga društva. Za one koji ne razaznaju podvalu i ne doživljavaju te namjere kao ozbiljnu opasnost, može se s pravom ustvrditi sljedeće: ili nisu odveć pronicavi, ili nisu dobronamjerni, ili su pak, kao nekovrsna hibridna treća mogućnost, u isti mah i prvo i drugo.
A valja istaknuti da je brak vrijednost sama po sebi. Možemo na tragu fenomenoški utemeljene etike njemačkog filozofa Maxa Schelera ustanoviti da je brak apriorna, nepromjenjiva vrijednost, neovisna o bilo kojem iskustvu; a samo su čovjekova vrednovanja braka podložna historijski i ambijentalno uvjetovanim promjenama. Kao što trenutna okolnost masovnih ljudskih pogibelji u Siriji, Iraku i drugdje na Bliskom istoku nipošto ne može opovrgnuti činjenicu da je čovječji život neprocjenjiva vrijednost, tako ni okolnost sve češćih razvrgavanja bračnih zajednica na još bliskijem nam zapadu ne može obezvrijediti heteroseksualni brak, koji je vrijednost po sebi i uvjet mogućnosti opstanka i rasta čovjeka kao bića što po svojemu duhu istodobno pripada svijetu biologije i svijetu kulture.
To ne znači da treba izbjegavati, odbacivati ili, ne daj Bože, zlostavljati na bilo koji način osobe istospolnog usmjerenja. Nipošto! Treba ih razumjeti i prihvatiti njihovu različitost. Oni su naši bližnji, ljudska i duhovno uzdignuta bića s brojnim vrijednostima što vlastitosti su općenitoga ljudskog roda. Pritom valja terminološki i sadržajno razlikovati homoseksualnost, kao spolnu sklonost prema osobama istoga spola, od homoseksualizma, kao agresivne ideologije što radikalnim prevrednovanjem vrijednosti i moralnim permisivizmom nastoji nametnuti istovjetnost među pojavama koje su različite u supstancijalnom, antropološkom, vitalističkom i vrijednosnom smislu. O tzv. rodnoj ideologiji i nasilnom nametanju spolnog odgoja u školama bit će riječi u istomu terminu sljedećega tjedna.