Uz misna čitanja 30. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Isus nas danas želi povesti u jeruzalemski hram i predstaviti nam dvojicu molitelja: carinika i farizeja. Ova dva molitelja vrlo su različiti, već kao osobe, a još su više različite njihove molitve. O toj razlici govori već mjesto koje pojedini od njih odabire za molitvu, zatim držanje njihova tijela, a pogotovo riječi koje izgovaraju.
Farizej ulazi u hram uzdignute glave. Uvjeren je da se nalazi na svom terenu, u svom prostoru. Polazi naprijed i zaustavlja se pred samim svetištem. U vrijeme molitve stoji uspravno. Carinik se jedva usuđuje ući u hram, svjestan je da ovom prostoru ne pripada, moli prignut, ne usuđuje se ni podići glavu. Farizej moli 'u sebi', veli Evanđelje. Premda se na prvi pogled obraća Bogu, on zapravo svoju molitvu ne upućuje njemu nego samome sebi. "Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dva puta u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem..." On 'u sebi' gleda čitav niz svojih velikih zasluga i kreposti, divi im se, hvali se njima, uvjeren je da pred njima mora biti zadivljen i sam Bog. U svoju molitvu uključuje i osvrt na druge, uspoređuje se s njima i ustanovljuje da se nalaze daleko, daleko ispod njega... Gospodina ne impresionira ni ovaj molitelj ni njegova molitva. Nakon što ga je opisao, Isus zaključuje: Ova molitva ne dolazi do Boga! Ovakva molitva ne opravdava!
Carinik, naprotiv, u sebi ne nalazi ama baš ništa što bi bilo vrijedno divljenja. U sebi on vidi jedino grijeh i tamnu prazninu. Ali pred sobom on osjeća prisutnost Milosrdnoga, prisutnost Boga koji će oprostiti njegov grijeh, obasjati tamu i ispuniti prazninu. Zato se udara u prsa i vapi: "Bože, milostiv budi meni grešniku! ... Isus hvali carinika i njegovu molitvu. Njegov zaključak glasi: Ovo je molitva koja donosi opravdanje!
Konačni Isusov zaključak jest: "Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponižava, bit će uzvišen!" Uzdizanje i samouzvisivanje negativno je ne samo kada odražava stav oholosti, stav koji je skroz protivan Evanđelju, nego čak i onda kada je izraz neumjerene želje za mističnim doživljajima i mističnim uzdizanjem u visine raja. Ljudi koji se pretjerano predaju mističnim doživljajima često zaboravljaju temeljnu zakonitost ljudskog života na zemlji i prvi zadatak koji kao ljudi ovdje na zemlji imaju.
Naš prvi zadatak, naime, nije penjanje u uzvišenost raja, nego, kao što je to učinio Gospodin Isus, silazak na zemlju i hod ovom zemljom. Tek kada nas poput njega uzdignu na križ, bit ćemo na pravi način uzvišeni. Stoga, temeljni zakon našega života glasi: u onoj mjeri se penjem prema Bogu u kojoj sam se kadar prignuti, odnosno podmetnuti pod križ svoje zemaljske egzistencije. Dubinu stvarnosti, naime, temelje novoga svijeta čini Isus Krist, koji se tu spustio, i mi ga možemo dotaknuti jedino kada se duboko, duboko prignemo. A kada dođemo do temelja, do Isusa Krista, započet će i naše uzdizanje.