Uz misna čitanja 29. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk
Danas, na misijsku nedjelju, obuzimaju nas suprotni osjećaji: S jedne strane, radosni
smo i zahvalni Bogu; s druge opet strane, zabrinuti i tjeskobni. Radosni smo jer je
Kristova Radosna vijest zaista dosegla sve krajeve svijeta. Posvuda se sastaju ona
dvojica ili trojica u Kristovo ime, u svakom dijelu svijeta postoje zajednice kršćanskih
vjernika, u svima narodima prisutna je njegova Crkva. Negdje se rađa, negdje raste
i dozrijeva, negdje je već odrasla i zrela. U isto vrijeme zabrinuti smo i tjeskobni
jer su još mnogi prostori na zemlji u koje Radosna vijest još nije stigla. A još je
više njih u kojima nije prihvaćena, gdje je odbačena, pogažena. Dvije trećine čovječanstva
ne poznaje Krista, a kršćanska trećina, osobito Europa i zapadni svijet, živi kao
da ga ne poznaje, kao da ga ne priznaje. Upravo tamo gdje je već dugo poznato i priznato,
Evanđelje nije uspjelo ostvariti pobjedu nad moćima tame. Kristova riječ i Kristov
križ danas, čini se, najmanje uspjeha imaju upravo tamo gdje se činilo da su već davno
pobijedili. Kršćanski krajevi poznati su danas kao krajevi u kojima više nema vjere
i u kojima vlada moralni kaos. Zbog svega toga istinski kršćanin osjeća potrebu
da nešto poduzme, kako bi Duh Kristov konačno zavladao ovim svijetom. Treba nešto
učiniti kako bi svaki čovjek dospio do izvora vjere i nade, da se svi ljudi i narodi
saberu u zajednicu jedinstva i ljubavi. Ovaj svijet trebalo bi konačno obući u Krista...
No, snage su nam malene, brda nevjere i zla prevelika. Pitamo se: možemo li mi tu
uopće išta učiniti? Prvo čitanje i Evanđelje daju nam odgovor: Uzdignute ruke
pobjeđuju u svakom boju, veli Knjiga izlaska. Ustrajna i strpljiva molitva jača je
od svake tvrdoće srca i svakoga zla, veli Evanđelje. Treba uzdići ruke! Treba moliti
kao udovica iz Evanđelja: uporno, tvrdoglavo, ustrajno! Dok molimo, Bog redovito ne
odgovara odmah. Prvi doživljaj u većini molitava jest da Bog šuti. No, svaka molitva
jest ispit naše vjere i pouzdanja. Bog je uvijek drukčiji nego si ga predočavamo.
On je Bog budućnosti: On najbolje zna što je nama potrebno i što je potrebno svijetu.
I Bog nikada ne žuri. Molitva jest vjera: Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš što je najbolje
za mene i za ovaj svijet! Uzdam se u Tebe! ... Vjera, ako je prava, usprkos Božjoj
šutnji i dugom čekanju, nosi čvrsto uvjerenje u pobjedu. Molitva koju nosi vjera uvijek
je poput udovice iz Evanđelja: uporna, tvrdoglava, ustrajna. Velika zaštitnica
misija jest sveta Mala Terezija – djevojka koja je sa šesnaest godina ušla u samostan
i iz njega nije izlazila do svoje smrti (u 24. godini). Svaki i svaka od nas može
postati Mala Terezija, upravo prema smjernicama što ih pruža Božja riječ. Prvo, treba
vjerovati da je udovica, koja tvrdoglavom ustrajnošću moli, jača od bezobzirnih sudaca
koji su uzurpirali vlast nad ovim svijetom; drugo, ako već ne možemo preuzeti ulogu
Mojsija, odnosno onih koji se bore u misijama, možemo bar pomoći da (Mojsiju) ruke
uvijek budu uzdignute (u molitvi).