O Ruđeru Boškoviću kao pjesniku i o predstavljanju njegovih sabranih djela - pripremio Marito Mihovil Letica

Uglavnom je malo poznat podatak da Ruđer Bošković nije bio samo veleuman filozof i znanstvenik nego i vrlo cijenjen pjesnik. Prije desetak dana predstavljene su dvije knjige njegovih sabranih djela objavljene u ediciji »Stoljeća hrvatske književnosti«. O tomu izvještava Marito Mihovil Letica.
Dana 17. rujna u Zagrebu, u Velikoj dvorani Matice hrvatske, pred mnogobrojnim općinstvom predstavljene su dvije knjige sabranih djela znamenitog filozofa i znanstvenika, diplomata i pjesnika, isusovca Ruđera Josipa Boškovića. Riječ je o naslovima Pisma, pjesme i rasprave te Pomrčine Sunca i Mjeseca, koji čine 111. i 112. svezak u ediciji »Stoljeća hrvatske književnosti«. Valja spomenuti da je tu ediciju osnovao i pokrenuo pokojni akademik Vlatko Pavletić a sadašnjem je njezinu uredništvu voditelj akademik Ante Stamać, koji je i urednik ovih vrijednih knjiga Boškovićevih djela.
A dotične je knjige priredio prof. dr. Stipe Kutleša, filozof, fizičar i povjesničar znanosti; jedan od ponajboljih poznavatelja Boškovićeva opusa; predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Hrvatskim studijima i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru.
Uz Stipu Kutlešu i Antu Stamaća sudjelovao je u predstavljanju dojmljivom uvodnom besjedom predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić. Odabrane Boškovićeve pjesme i pisma čitale su na latinskom i hrvatskom jeziku Lucija Krešić i Željka Dmitrus, latinistice s Hrvatskih studija.
Stipe Kutleša istaknuo je da Bošković nije svoje pjesništvo držao nečim uzgrednim i sporednim, nego zaista vrlo važnim, pače i neotklonjivim; jednom je prilikom Bošković kazao kako mu je mašta živahna i da nije takva da ga ne bi držali ni za dobroga zemljomjernika, a ni za pjesnika. Bio je k tomu Bošković ponosnim članom rimske Accademia degli Arcadi te je imao, prema običajima rečene književne akademije, i svoje pastirsko ime: Numenius Anigraeus. Često se susretao s književnicima u Italiji, Francuskoj i Engleskoj te je rado bio viđen u društvima koja su živo raspravljala o književnosti. Osim po pjesmama, Bošković bijaše poznat i po epigramima, od kojih mnogi nažalost nisu zabilježeni i sačuvani.
Premda Boškovićevi doprinosi svjetskoj znanosti, ponajvećma s obzirom na njegovu izvornu i dalekosežnu teoriju sila i strukture tvari, svakako nadmašuju književni mu opus – pjesništvo ga je toliko zaokupljalo da vlastita je poetska djela ustrajno slao na uvid i prosudbu dobrim pjesnicima i mjerodavnim poetskim znalcima. Ponajprije bratu Baru, također isusovcu, pjesničkom autoritetu do čijeg je mišljenja Ruđer najviše držao, a bijaše mu važno i mišljenje njegovih sunarodnjaka i sugrađana Dubrovčana koji su djelovali u Rimu: Benedikta Staya, Rajmunda Kunića i Bernarda Zamanje.
Sa svojim je književnim radovima Ruđer Bošković upoznavao i brata Božu, također pjesnika, i sestru Anicu, umješnu i priznatu dubrovačku poetesu, ženu klasične naobrazbe, koja je uz hrvatski izvrsno govorila i pisala na četiri-pet jezikâ. Tako je u skladne hrvatske osmerce prepjevala s latinskog i Ruđerovu zasigurno najpoznatiju i po svoj prilici najuspjeliju pjesmu Virgo sine labe concepta (Djevica bez grijeha začeta). Bit će uputno izgovoriti makar jednu strofu iz prepjeva tog Boškovićeva djela: »U utrobi Djevičinoj / On htje umrlu put uzeti, / I po majci neockvrnjenoj / Bit porođen na ovem svijeti.«
Zanimljivi su i Boškovićevi stihovi posvećeni onodobnim uglednicima, njegovim poznanicima i prijateljima; primjerice papi Benediktu XIV. i poljskom kralju Stanislavu I. Poniatowskom.
Valja još spomenuti da predstavljene knjige sadržavaju i Boškovićeve filozofijske odnosno znanstvene rasprave: o zakonu neprekinutosti, o zakonu sila, o teoriji prirodne filozofije, o pomrčini Sunca i Mjeseca. Tu je i obuhvatan Kutlešin predgovor, zatim ljetopis Ruđera Boškovića, popis izdanjâ njegovih djelâ i važnije o njemu objavljene literature. Sve je popraćeno bogatim slikovnim prilozima te potrebnim napomenama i tumačenjima.
Među bogatom Boškovićevom korespondencijom (s braćom Barom i Božom, sa sestrom Anicom, Benediktom Stayem i Dubrovačkim senatom), koja obuhvaćena je u prvoj od predstavljenih knjiga, na predstavljanju je pročitano zadnje pismo što ga je Ruđer uputio sestri Anici, datirano 28. kolovoza 1786., nepunih šest mjeseci prije nego je umro. Predosjećajući skorašnji kraj ovozemaljskog mu života, veleumni mislilac i znanstvenik piše s predanim pouzdanjem u Boga ove retke:
Hvaljen Jezus!
Malo vremena iza one knjige koju sam ti piso na svrhu prošastoga miseca po Jakinu primio sam u knjizi gospara Lukše tvoju od 10. istoga u kojoj mi je drago bilo čuti da si bila u dobru zdravlju. I ja sam zdrav u svemu ostalomu izvan glave, koja je oslabila da ne mogu s njom činit ni udugo ni kako bi se htjelo i kako sam prije činio.
Na kraju pisma oprostio se od sestre Anice riječima:
Pozdravi neputa i nepuču i moli Boga za mene, er sad imam potrebu veću nego igda prije od Njegove pomoći. Moja se svrha približiva; imam 76 godišta i ćutim slabos. S Bogom.