U Buenos Airesu se začela temeljna misao u čijem je središtu čovjek a ne profit, ekonomsko
viđenje pape Franje: osim Marxa i protiv globalizacije ravnodušnosti. Nakon opredjeljenja
pape Wojtiłe za kapitalistički Zapad u odnosu na komunistički Istok i Ratzingerova
modela „kreativnih elita“, „zaokret u lijevo“ te socijalno Evanđelje Bergoglia podsjećaju
na modernističko otvaranje koje je Crkva iskusila s prijelazom iz pontifikata pape
Pija XII. u pontifikat pape Roncallija. Njegova teologija oslobođenja umjesto
marksizma predlaže kršćansko milosrđe – objasnio je za Vatican insider glasnogovornik
zajednice svetoga Egidija Mario Marazziti. Bergoglio u središte stavlja promjene i
prava posljednjih, bez kojih nema ljudskog dostojanstva, opominjući dobru politiku
da ispravi krivudanje globaliziranoga kapitalizma i da preuzme vodstvo na javnoj sceni
da ne bi zavladala slobodna ekonomija, religija individualizma i korporacijski interesi. Papa
je dakle digao glas protiv „financijskih velikana“. Na prvom putovanju svojega pontifikata,
u Lampedusi, Bergoglio je osudio „okrutnost svih koji, u anonimnosti, donose društveno-gospodarske
odluke otvarajući put tragedijama seljenja. Njegov se obnoviteljski pristup osjeća
i u zauzimanju oko financijske i organizacijske obnove crkvenih struktura. Papa
je naime ustanovio stručna savjetodavna povjerenstva za učinkovito smanjenje vatikanske
birokracije i za transparentnost djelovanja vatikanskih ureda (Apsa, Prefektura za
ekonomske poslove, Uprava) koje su potresli skandali Scarano i Vatileaks. To je prava
pravcata „perestrojka“ u Kuriji, a ona se zametnula u „radionici-Buenos Aires“, u
kojoj se kalio prvi u povijesti isusovački i južnoamerički papa. Njegova mu je
borba u Latinskoj Americi priskrbila poštivanje vođa pokreta za ljudska prava, poput
Alicie de Oliveira, i poštovanja majki Plaza de Mayo, koje su bile vrlo oštre prema
katoličkoj hijerarhiji. Bergoglio nije nikad sagnuo glavu pred vođama, vojnim i političkim,
koji su se smjenjivali u vodstvu Argentine. Dijelio je političko gledište svojega
prethodnika, nadbiskupa u miru Buneos Airesa Antonija Quarrancina, koji je bio blizak
narodnom krilu peronista. Njegova biografija pruža smjernice za razumijevanje „revolucije“
koju ostvaruje na Petrovoj stolici. Bergoglio je učio i stekao je diplomu kemijskog
tehničara, a potom je odabrao svećenički poziv i ušao u sjemenište Villa Devoto. Kao
nadbiskup Buenos Airesa proživio je dramatično iskustvo iz 2001. godine, kada su ulice
odjekivale zaglušujućom bukom zdjela. Bio je uz Argentince koji su prosvjedovali protiv
liberalnih politika, kad je više milijuna izišlo na ulice sa zdjelama u rukama. Bile
su to godine argentinskog gospodarskog sloma, a nadbiskup je Buneos Aires javno osuđivao
odluke Nestora Kirchnera, smatrajući ih neprikladnima da riješe krizu, čak uzročnicima
povećanja siromaštva brojnih Argentinaca. Čim je kardinal protođakon Jean-Louis
Touran najavio svijetu novoga papu, argentinska su obavijesna sredstva podsjetila
na složene odnose s obitelji Kirchner, a to znači sa sadašnjom argentinskom predsjednicom
Cristinom Fernández Kirchner i s njezinim prethodnikom, mužom Nestorom Carlosom 2010.
godine. Posebice su dnevnici Clarin i Nacion podsjetili da je Nestor Kirchner nazvao
Bergoglia „istinskim predstavnikom oporbe“. Strogi isusovac s umjerenim držanjem,
putovao je gradskim autobusom, obučen u jednostavno svećeničko odijelo. U trideset
petoj godini već je bio provincijal, odnosno poglavar isusovca u Argentini. U užasnoj
kušnji vojne diktature, Bergoglio je spašavao svećenike i laike od njihovih mučitelja.
O njemu se prije konklava govorilo: „Bile bi mu dosta četiri godine da promijeni
stvari.“ Imao je vrlo loše odnose s Menemom i Duhaldeom, hladne s de la Rua (Bergoglio
ga je posjetio 12. prosinca 2000. godine i upozorio na opasnost narodne pobune, koja
se obistinila godinu poslije), hladne s Kirchnerom, koji nije bio na trgu Casa Rosada,
(katedrala je bila dupkom puna) kad je Bergoglio slavio misu zadušnicu za papu Ivana
Pavla II. Dobri su naprotiv bili s Liusom d'Eliom i pokretom 'piketara': jedan je
dan Bergoglio nazvao ministra unutarnjih poslova i požalio se na policiju koja je
batinala goloruke žene.