Mučeništvo u Crkvi

Rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu odgovara nam na neke upite glede skoroga proglašenja blaženim svećenika Miroslava Bulešića.
RADIO VATIKAN: Poznato je da su svećenici koji su se istaknuli pastoralnim djelovanjem bili trn u oku neprijateljima Crkve. Pogotovu ako je bio omiljen kod djece i uopće kod vjernika. Jesu li se čuli kakvi prigovori na Bulešićevo ponašanje tada?
JURE BOGDAN: Nakon župnikovanja u Baderni Bulešić je premješten u župu Kanfanar. U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija Sošići i Barat. Prvo što je poduzeo bile su pučke misije u župi. (od 30. ožujka do 7. travnja 1946.) Uspjeh je bio velik.
Nedjeljom je prije podne držao mise, a poslije podne pučke pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu sv. Ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom. Svojom komunikativnošću i radom je kroz kratko vrijeme osvojio srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je stalno na meti. Zaplašivali su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Mlade su u duhu socijalističke revolucije odvraćali od nedjeljne sv. Mise, crkvenih obreda..... Uza sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svoga mladoga pastira. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine, na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: «Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke». Neki su mladoga župnika Bulešića pokušavali nagovarati preko rodbine da se makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: «Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati». Otvoreno su mu počeli prijetiti smrću. A on je uzvraćao: «Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!». Prema svima je bio otvoren i susretljiv. U propovijedima čvrst, jasan i odlučan. Narod ga je slijedio. Crkva je bila sve više ispunjena vjernicima svih uzrasta.
Odabrane duše Bog stavlja na kušnju kako bi iz nje izišli još jači i hrabriji. Još je jednu gorku pilulu don Miroslav morao popiti. Točno mjesec dana prije svoje mučeničke smrti, u duhovnom dnevniku, 24. srpnja 1947. zapisao je kako ga je teško ražalostilo govorkanje da neka djevojka iskazuje posebnu simpatiju prema njemu: «Oče, neka se vrši volja Tvoja. Neka mi bude to na poniženje i spasenje. Tebi, Bože, preko Tebe Majko, prikazujem i tu žrtvu. Teška mi je, a Tebi će biti draga. Hvala Ti, Bože, što si i to dozvolio. To me nuka da se što većma Tebi približim. Majko, pomozi mi da sačuvam svoju čistoću. Daj mi, Bože, prije smrt nego da padnem u jedan grijeh nečistoće. – Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi. Inače kazni me, kroti me, ponizuj me!».
RADIO VATIKAN: Što posebice ističu svjedoci u procesu kao vrlo pozitivno u mladog svećenika Bulešića?
JURE BOGDAN: Svjedoci u procesu za beatifikaciju bili su osobe različite kulturne naobrazbe i duhovne razine: biskupi, svećenici, redovnici, vjernici laici, rodbina, odgojitelji iz sjemeništa, školski drugovi, poznanici....
U odgovorima na upite poglavito je istaknuta Bulešićeva: svetost života, mučeništvo, svećenička opredijeljenost i pastoralna zauzetost za sve župljane bez obzira na nacionalnu pripadnost ili svjetonazorsku i političku opredijeljenost, briga za siromahe, čvrsti značaj, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema Crkvi, poštovanje prema vlastitome Ordinariju – biskupu, Poštovanje prema svetome Ocu Papi.
„Moje je uvjerenje da ste smrću toga svećenika više dobili nego li izgubili“ proročki je izjavio u jesen 1947. u Pazinskome sjemeništu papinski pronuncij nadbiskup msgr. Joseph HURLEY.
Kad je zatočeni kardinal Alojzije Stepinac doznao da je Miroslav Bulešić ubijen, napisao je u pismu svećeniku Ivanu Paviću: «S velikom boli doznao sam nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. g. Bulešić, TAJ DOBRI I IDEALNI MLADI SVEĆENIK. To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima, po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo. Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri».
Bulešićeva skrb oko vlastite izgradnje, spasenja duše svoje i povjerenih mu vjernika bila je utemeljena u čvrstoj vjeri u vječni život. Sav njegov život bio je rad za Boga i čovjeka. Čvrsto je odbacivao „one pogubne nauke i postupke koji proturječe razumu i zajedničkome ljudskom iskustvu, a čovjeka zbacuju s njegova prirođenog visokog mjesta“ (GS 21,2).
„Crkva naučava da eshatološka nada ne umanjuje važnost zemaljskih zadaća, nego da, štoviše novim motivima podupire njihovo izvršavanje. Nasuprot tome, ako božanski temelj i nada u vječni život nestaju, čovjekovo dostojanstvo trpi najteže povrede, kao što se to danas često može ustanoviti“. (GS 21,).