O duhovnom rastu Miroslava Bulešića govori msgr. Jure Bogdan

O duhovnom profilu novog hrvatskog blaženika Miroslava Bulešića govori rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu dr, Jure Bogdan:
Osnovnu kršćansku formaciju Bulešić je primio u roditeljskoj kući. U obitelji se redovno molilo a nedjeljom i blagdanom obitelj je pohađala sv. misu. Početci i povijest mnogih svećeničkih zvanja povezani su s mjesnim župnikom. Tako je bilo i s Bulešićem. Poznati istarski svećenik Ivan Pavić bio je dušobrižnik u Juršićima. On je pripremio Miroslava, zajedno s drugom djecom, na prvu sv. pričest i krizmu koju je Miroslav primio 6. listopada 1928. godine. On će ga i kasnije pratiti u njegovom duhovnom i ljudskom sazrijevanju, na putu prema svećeništvu. Župnik Pavić je kod dječaka Miroslava uočio mnoge vrline i odlike kao i njegovu sklonost prema svećeništvu. Nakon četvrtog razreda osmogodišnje škole, u dogovoru s roditeljima i dječakom Miroslavom, odveo ga je u jesen 1930. u katolički zavod „Alojzjevišće“ u Gorici. U njemu je Miroslav završio peti razred. Iduće godine prešao je u Malo sjemenište u Kopru. Kasnije će o tome posvjedočiti VLČ. PAVIĆ: „Miro je uvijek bio uzoran vjeroučenik.... Drukčije ga ja ne bih bio uputio u Sjemenište. Tada su Slovenci imali u Gorici tzv. Alojzjevišče, kao pripravnicu za sjemenište. Zato sam i Mira onamo uputio. Zatim sam ga uputio – u dogovoru sa župnikom iz Svetvinčenta, u malo sjemenište u Kopru“. Svjedočanstvo o duhovnome sazrijevanju i usmjerenosti Miroslava Bulešića je i spomen sličica koju je odabrao u šesnaestoj godini prigodom oblačenja talara. Na sličici je vlastoručno napisao „Ti si moj Bog. U rukama Tvojim je sudbina moja“. Divna ispovijest vjere mladića koji u svome srcu osjeća Božji zov. U Bogu je njegova snaga, uporište i sva njegova budućnost.
Studentski život je započeo u Bogoslovom sjemeništu u Gorici, ali je ubrzo došao u Rim. Godinu dana je bio pitomac Papinskoga Francuskog sjemeništa (pored Panteona) i potom je preselio u Papinsko lombardijsko sjemenište koje se i danas nalazi nasuprot poznate starokršćanske bazilike Svete Marije Velike. Studij je nastavio na Papinskome sveučilištu Gregorijana kojeg vode isusovci. U Rimu se snašao jako dobro u svakome pogledu. O tome svjedoči u raznim pismima svojim dobrotvorima i prijateljima. U Rimu je također susreo i mladog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je preuzeo na sebe dio obveza za Bulešićevo školovanje i uzdržavanje. Stanovitu financijsku podršku primao je i od msgr. Jurja Mađerca, rektora hrvatskog Zavoda sv. Jeronima.
Svoja intimna duhovna razmišljanja pohranio je u dvije bilježnice duhovnoga dnevnika i u raznim pismima svojim prijateljima. Pohodi crkvama i svetištima u Rimu, gdje su djelovali toliki svjedoci vjere - sveci, katakombama, grobovima svetoga Petra i Pavla i drugih kršćanskih mučenika, susret s Petrovim nasljednikom papom Pijom XII., iskustvo univerzalne Crkve u Vječnome gradu, proširivali su i učvršćivali kršćanska obzorja mladog bogoslova. Studij i molitva, redovna sveta ispovijed, duhovne obnove i duhovne vježbe, uvodili su ga u dubine kršćanskih otajstava vjere i iskustvo Božje blizine i dobrote. Sve to čistilo ga je i snažilo na putu prema svećeništvu.
Krajem ljetnih praznika, u dogovoru sa svojim biskupom Radossijem, kao pripravu za đakonat, Miroslav je obavio duhovne vježbe u Puli u samostanu franjevaca konventualaca. (9. do 12. listopada 1942.). Završavajući svoja razmatranja kojima predaje Bogu sav svoj život i služenje Crkvi, klerik Bulešić bilježi u duhovnome dnevniku: «Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu za sva dobročinstva koja mi je podijelio. Moli se za me njemu da mi pomogne da dobro vršim dužnosti kojima se obvezujem. Majko moja, Ti me vodi putem spasenja i svetosti. Čuvaj me čista na duši i tijelu. Daj, sačuvaj moje srce čisto za Boga. Sve nek bude za Boga. – Isuse – Tebi živim, Isuse, Tebi umirem. Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen».
Đakonat je primio u rodnoj župi Svetvinčentu u župnoj crkvi. U duhovnome dnevniku je zapisao: «Dne 25. oktobra, na blagdan Krista Kralja, primio sam u Svetvinčentu sveti red đakonata. Prikazao sam se sasvim svojemu Bogu: na Njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjemu i ondje postavio svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za se, već sam htio Tebi darovati, moj Bože. Tebi sam se, Majko moja, darovao da me Ti prikažeš Bogu, svome i mome. Bog mi bio milostiv i držao me vjernim kod sebe. Isuse, veliki i vrhovni svećeniče, daj da ti postanem vjeran svećenik».
Četvrtu godinu studija u Rimu, Miroslav je započeo kao đakon a završio kao svećenik. Zaređen je 11. travnja 1943. godine. Kao đakon osjeća duboku podjelu u sebi, u svojoj osobi: Želi se sav prikazati Bogu i ustrajno mu se predaje u molitvi, a s druge strane i dalje doživljava svoje slabosti, nedosljednosti, nevjernosti. Osjeća u sebi zakon dobra i zakon zla. Između zla i dobra vječna borba traje! Apokaliptički boj se vodi u svakoj kršćanskoj duši. I u njemu se bori svjetlo i tama. U molitvi je ustrajan i posvećuje se Bogu. Zaziva pomoć presvete Bogorodice. U predvečerje blagdana Bezgrješne 1942. piše: «Majko moja, sutra ću se Tebi posve posvetiti». (Dnevnik 7. prosinca 1942).
«Sav ću se Tebi darovati: dati i izručiti svoju dušu, svoju žalosnu dušu, svoja djela, svoje zasluge; izručit ću Ti svoje tijelo sa svim sjetilima. Prikazat ću Ti svoja bogatstva, svoje imanje, svoje roditelje, svoje sestre, i svojeg brata, svoje rođake, svoju Istru. U Tvoje ruke ću sve predati. Združen s Tobom, bit ću združen s Kristom Bogom. Predat ću ti svoja poniženja....».
Kao neposrednu pripravu za svećeničko ređenje Miroslav je obavio sedmodnevne duhovne vježbe kod benediktinaca uz baziliku sv. Pavla u Rimu. (od 28. ožujka do 4. travnja 1943.). «Došao sam ovamo» zapisao je u duhovnome dnevniku, «da nađem svjetlosti, naputka da se mogu što bolje upoznati, promotriti svoju nutrinu, odlučiti, popraviti se». I potom zapisuje: «Prije smrt nego li grijeh i nevjernost».
Da, to je divno svjedočanstvo mladoga čovjeka koji se posve predaje Bogu. Uzor je mladomisnicima na pragu svećeničke službe.
Na sami dan svećeničkog ređenja 11. travnja 1943. u rodnoj župi Svetvinčenat, ujutro prije ređenja, Miroslav je zapisao: «Svećeničko ređenje: još mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Hoću Ti vjerno služiti. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda! MISU ĆU PRIKAZATI ZA SE: U ZAHVALU I OPROŠTENJE GRIJEHA I DA ISPROSIM JAKU VOLJU U POSLUŠNOSTI BOGU! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u molitvi. Svećenik na vijeke».
Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec dana u svojoj biskupiji. Potom se vratio u Rim. U duhovnome dnevniku 23. svibnja bilježi: «Svećenik sam! Zahvalan sam Bogu. Sjećam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu Duh Sveti napunio svojom milošću. Ganutim sam očima i srcem primao taj veliki Božji dar, i bio sam veseo: Bog mi je dao tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao, te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da posve budem Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohrabrio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: - 'Idi naprijed, hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati: Svetu Misu i Brevijar. – Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu; Moći ćeš biti čist i moći ćeš biti vjerni sluga Božji'!
Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i (sa) strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: 'OVO JE TIJELO MOJE', 'OVO JE KRV MOJA'! Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sâm više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu (više) moja usta, već onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino. – Majka moja i otac i braća, plakali su. A i mogli su: sin im je umirao, sâm je prestajao biti njihova svojina i počeo biti stvar Božja. Biskup me je u ganuću primao, vidljivo mjesto Boga, i cjelivao me je cjelovom mira u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu Gospodnjem».
Don Miroslav je imao samo 23 godine kada je zapisao te riječi. Duhovna zrelost, potpuno predanje u volju Božju. Na mladomisničku sličicu je zapisao svoje geslo koje u nekome smislu artikulira njegov životni program: «Dođi kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja!».