Prikaz knjige Miroslava Akmadže: Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. - 1980.", pripremila Božica Bartovčak

Miroslav Akmadža autor je upravo izašle knjige pod naslovom: 'Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj od 1945. do 1980.'. O knjizi govori Božica Bartovčak. 00:08:42:10
Autor pozamašne povijesne knjige na 528 stranica u monografijskom formatu 240x230mm, s temom o Katoličkoj crkvi u komunističkoj Hrvatskoj ni blizu nije populističkom, memoarskom ili publicističkom pristupu jednoj tako zahtjevnoj obradi, nego je u skladu sa samim pozivom autora-povjesničara, (to je ) prvoklasna povjesničarsko-znanstvena prezentacija činjeničnog stanja kroz dokumente iz različitih izvora, te pomno razvrstavanje problematike u vremenskom razdoblju od 1945. do 1980. U samom nazivu knjige komunistička Hrvatska implicira da, iako realno komunizma u definicijskom smislu riječi nije moglo biti, dolazimo do zaključka da je Katolička crkva zapravo bila gurnuta u ideologijsku arenu prisiljena hrvati se kako bi preživjela pogrom vlastita identiteta. A o godinama nakon Titove smrti autor vjerojatno sprema još znanstvenih radova jer smo upravo svjedoci kako komunistički ideologijski mentalni sklop nije zauvijek završio postojanje unatoč društvenom zaokretu u zadnjih dvadesetak godina.
Autor Miroslav Akmadža rođen je u Ljubuškom 1967. g. gdje je završio osnovnu i srednju školu, a Pedagošku akademiju u Mostaru. Radeći u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske studirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je g. 2001. magistrirao, a g. 2003. doktorirao. Od g. 2001. radio je na Filozofskom fakultetu u Osijeku kao nositelj kolegija iz hrvatske i svjetske povijesti 20. st. Od g. 2008. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema u Slavonskom Brodu. Voditelj je projekta „Demokratski pokret, velikosrpska agresija i Domovinski rat u istočnoj Hrvatskoj“. Član je Upravnog vijeća Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, te uredništva časopisa „Tkalčić“. Član je Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a od 1. srpnja 2009. član je Upravnog vijeća hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Opsežna tematika, za koju je recenzent dr. Josip Dukić napisao da se često povjerava institucijama, a ovdje imamo pojedinca koji je sam obavio golemi posao, razložena je u prvom poglavlju u uvodu s naglaskom na uzrocima nepovjerenja između Katoličke crkve i komunističkog režima u Jugoslaviji te na prilike koje su nastale neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u ondašnjoj novoj državi.
Drugo se poglavlje bavi Katoličkom crkvom i državom od 1945. do 1952. Da podsjetimo to je razdoblje prvog uhićenja nadbiskupa Alojzija Stepinca i njegovih razgovora s Josipom Brozom Titom, te zapravo razdoblje do donošenja ustava FNRJ 1946. kada je došlo do prve predstavke Katoličke crkve državnim vlastima te razmjena diplomatskih predstavnika između Svete Stolice i Jugoslavije. Nadalje po naslovima i podnaslovima su razvrstane teme o mons. Svetozaru Ritigu i komisiji za vjerske poslove, zatim o Katoličkoj crkvi i zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji te o ostalim zakonima primjerice zakonu o braku, matičnim knjigama i ostalim zakonima koji su utjecali na položaj Katoličke crkve. Poseban naslov drugoga poglavlja zauzima suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu kao i ostali sudski postupci protiv predstavnika Katoličke crkve, suđenje franjevcima za slučaj Gaon iz g. 1947. i o još nekim suđenjima. Riječ je i o problemima vjerskog tiska, vjeronauka u školama, problem vjerskih škola i njihova statusa te osnivanje staleških udruženja katoličkih svećenika. To je doba također i zaoštravanja odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije, a kao posljednji - četrnaesti naslov drugoga poglavlja tema je o svećenstvu u Istri i Boži Milanoviću.
Treće poglavlje bavi se razdobljem od 1953. do 1960., a to uključuje u sebi niz tema od kojih ćemo spomenuti samo najvažnije, a to su: donošenje zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica a uz to se ističe kako partijsko vodstvo mijenja taktiku pritiska na Katoličku crkvu. U to je vrijeme biskup Šeper imenovan nadbiskupom koadjutorom zagrebačkim, a katoličko svećenstvo u iseljeništvu poslalo je memorandum tadašnjem američkom predsjedniku Dwightu Eisenhoweru 1954. Iako je postojao problem religioznosti jednog dijela komunista svejedno raste pritisak na vjerske škole pa se one zatvaraju, a bogoslovi se raznim ucjenama udaljuju iz njih. Došlo je i do osnivanja i djelatnosti staleškog društva katoličkih svećenika te reakcije kardinala Stepinca i biskupa Frane Franića o tim društvima kao i razgovor Franje Šepera i Vladimira Bakarića o tim udruženjima. Oduzimanje crkvene imovine po zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz g. 1958. i bolest i smrt kardinala Stepinca posljednje su teme u trećem poglavlju koje završava godinom 1960.
Sljedeće, četvrto, poglavlje bavi se razdobljem od 1960. do 1966. i sadrži problematiku i naznake poboljšanja crkveno državnih odnosa što je rezultiralo prvim razgovorom nadbiskupa Franje Šepera s predsjednikom Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske, Stjepanom Ivekovićem i jedan od zahtjeva vlasti bilo je traženje prekida sudskih postupaka protiv svećenstva te neki poticaji za pokretanje razgovora između Svete Stolice i Jugoslavije. Biskupska konferencija u rujnu 1960. i prve naznake o spremnosti normalizacije odnosa s novom državom bilo je uvod u postupke za pokretanje pregovora Svete Stolice i Jugoslavije i potpisivanje protokola. Ta točka četvrtog poglavlja donosi sve dramatične faze u tom procesu kao i zastoje u pregovorima da bi konačno došlo i do potpisivanja protokola.
Tom tematikom došli smo i do V. poglavlja i razvoja situacije u odnosima Katoličke crkve i države od 1966. do 1970. Ovdje je ponajviše riječ o postkoncilskom razvoju u crkveno-državnim odnosima te o ustanovljenju centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost. Obrađuje se i imenovanje kardinala Šepera za predstojnika Zbora za nauk vjere Svete Stolice i imenovanje Franje Kuharića za zagrebačkog nadbiskupa, zatim promjene teritorijalnog ustroja Katoličke crkve u Jugoslaviji i obnova jugoslavensko-vatikanskih diplomatskih odnosa s naglaskom na to da je Mika Špiljak u posjetu papi Pavlu VI. kao i ponovna uspostava punih diplomatskih odnosa.
Šesto i posljednje tematsko poglavlje prije zaključka i priloga, bavi se Katoličkom crkvom i državom od 1971. do 1980. Tu je naglasak na odnosima Jugoslavije i Svete Stolice nakon obnove diplomatskih odnosa s pogledom na posjet Josipa Broza Tita papi Pavlu VI., nadalje slijede teme o Crkvi i Hrvatskom proljeću, zatim pogoršanje odnosa nakon smjene hrvatskog političkog vodstava. Posebnost je i tema - crkveni utjecaj na Titovu kandidaturu za Nobelovu nagradu za mir kao i brojčani pokazatelji stanja Katoličke crkve u Hrvatskoj krajem 70-tih godina 20. st. te Ivan Pavao II., papa koji je najavio slom komunizma.
Mnoge od tema nije moguće u ovome kratkom pregledu iznijeti, ali gledajući format ove knjige koji uključuje gotovo udžbenički diskurs bavljenja položajem Katoličke crkve u komunističkoj Hrvatskoj također podrazumijeva da se neke činjenice nauče i usvoje kao dio vjerničkog pamćenja i povijesti za svakog pojedinog katolika kako bi se bilo koja ideologija, teror i perfidno nasilje na vrijeme prepoznali u budućnosti.

(Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980., Zagreb, Slavonski Brod, 2013., nakladnik: Despot Infinitus d. o. o.)