Papa na Lampedusi: Jesmo li zaboravili plakati? 'Ne' globalizaciji ravnodušja

Otišao je među one koji trpe kako bi probudio savjesti i pobijedio ravnodušnost koja nas čini neosjetljivima – to je papa Franjo posvjedočio u ponedjeljak, 8. srpnja, svojim povijesnim pohodom talijanskom otoku Lampedusa, poznatome ponajviše, nažalost, po velikom broju doseljenika iz siromašnih zemalja, od kojih veliki broj njih strada na putu do otoka. Papa, koji je došao „s kraja svijeta“ želio je na svoje prvo apostolsko putovanje poći na krajnji rub Europe, gdje se trpljenje doseljenika u potrazi za nadom isprepleće s velikodušnošću zajednice na tom otoku. Vrhunac toga tako kratkoga, ali tako snažnoga, pohoda bila je Sveta Misa u „Areni“, malenom stadionu, na kojemu se okupilo više od 12.000 ljudi.
Periferija koja postaje središte, posljednji koji postaju prvi – to je „čudo“ koje papa Franjo učinio danas na Lampedusi. Papa je morao doći ovamo, kako je sâm povjerio tu potrebu svojega srca. Morao je pogledati, čuti, i zagrliti one koji trpe, kao i one koji su svakoga dana „dobri Samarijanac“ za posljednje. Papin je pastoral - kao i kalež, ambon i oltar – bio napravljen od drveta čamacâ koji svakoga dana stižu na obale Lampeduse. Kao i izbor čitanja te crkveno ruho, bili su to simboli koji su željeli istaknuti pokajničku dimenziju slavlja.
Sveti je Otac počeo propovijed upravo ističući razlog zbog kojega je došao na Lampedusu, odnosno još jedna tragedija doseljenika. Ta je vijest – rekao je Papa – bila poput trna u srcu koji nanosi bol; misliti na te lađe koje, umjesto da budu put nade, bile su put smrti. Tako sam osjetio da moram danas doći ovamo moliti, izraziti svoju blizinu, ali i probuditi naše savjesti kako se ono što se dogodilo više ne bi ponovilo. Neka se to više ne ponovi, molim vas! – uskliknuo je Papa.
Pritom se Sveti Otac s velikom zahvalnošću spomenuo svih koji su na Lampedusi, kao i na otoku Linosa, pažljivi prema ljudima koji putuju „prema nečemu boljem“. Vi ste malena stvarnost, ali dajete primjer solidarnosti! Hvala vam! – rekao je papa Franjo. Zahvalivši posebno gradonačelnici Lampeduse, Giusy Nicolini, i nadbiskupu Agrigenta, Francescu Montenegru, Papa se obratio – kako je rekao – dragim muslimanskim doseljenicima koji započinju ramazanski post, poželjevši im obilje duhovnih plodova. Crkva vam je blizu u traženju dostojanstvenijega života za vas i vaše obitelji.
Osvrnuvši se potom na pitanja koja misna čitanja pobuđuju u savjesti svakoga čovjeka, i svakoga doba: „Adame, gdje si?“, „Kaine, gdje ti je brat?“, Sveti je Otac napomenuo da se grijehom prekida sklad, a bližnji nije više brat kojega se ima voljeti, nego jednostavno druga osoba koja uznemiruje moj život, moje blagostanje. Čovjek tako postaje dezorijentiran – primijetio je Papa – jer je izgubio svoje mjesto u svemu stvorenomu, i vjeruje da može postati moćan, da može vladati svime, da može biti Bog.
Mnogi su od nas, tu uključujem i sebe, izgubljeni, i nismo više pozorni prema svijetu u kojemu živimo, ne brinemo se, ne čuvamo ono što je Bog stvorio za sve ljude, i nismo više sposobni ni paziti jedni na druge. A kada ta izgubljenost poprimi dimenzije svijeta, dolazi do tragedija poput ove čiji smo bili svjedoci – istaknuo je Sveti Otac.
„Gdje je tvoj brat?“ – ponovno je upitao Papa te dodao – To pitanje nije upućeno drugima, nego svakomu od nas. Ta su naša braća i sestre nastojali izići iz teških stanja kako bi pronašli malo smirenosti i mira; tražili su neko bolje mjesto za sebe i svoje obitelji, ali pronašli su smrt. Koliko puta oni koji to traže ne naiđu na razumijevanje, na prihvat, ne nalaze solidarnost! A njihovi se glasovi uzdižu do Boga! – napomenuo je Papa te snažno istaknuo djelovanje trgovaca ljudima, odnosno – kako je rekao – onih koji iskorištavaju siromaštvo drugih i od njega čine izvor zarade.
Posluživši se primjerom španjolskoga književnog djela „Fuente Ovejuna“, papa je Franjo istaknuo da smo i mi danas, kao u toj komediji Lopea de Vege, na pitanje o odgovornosti, skloni odgovoriti da je odgovornost „svačija i ničija“. Tko je odgovoran za krv te naše braće i sestara? Nitko! – istaknuo je Papa te dodao – Svi mi tako odgovaramo: nisam ja, ja s tim nemam veze, bit će da su drugi. Ali, Bog pita svakoga od nas: 'Gdje je krv tvojega brata čiji vapaj dolazi do mene?'. Danas se nitko na svijetu ne osjeća odgovornim za to; izgubili smo osjećaj za bratsku odgovornost – primijetio je Sveti Otac.
Napomenuvši potom da smo spali na licemjerno ponašanje svećenika i levita, o kojima Isus govori u prispodobi o Dobrom Samarijancu, istaknuo je da i mi gledamo polumrtvoga brata na rubu puta, i možda pomislimo: 'jadnik', ali nastavljamo svojim putom, jer to nije naša zadaća, i osjećamo se mirni. Kultura blagostanja koja nas navodi da mislimo na sebe, čini nas neosjetljivima na vapaje drugih, zbog nje živimo u mjehurima sapunice koji su lijepi, ali nisu ništa, samo su varka ništavnosti, privremenoga, koja vodi do ravnodušnosti prema drugima, štoviše, do globalizacije ravnodušnosti! – istaknuo je Papa te primijetio da smo se naviknuli na patnju drugih, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naš posao.
Spomenuvši potom lik iz Manzonijeva djela „Bezimeni“, Sveti je Otac napomenuo da globalizacija ravnodušnosti sve nas čini 'bezimenima', odgovornima bez imena i lica. Stoga je postavio treće, vrlo ozbiljno pitanje: „Tko je od nas zaplakao zbog ovih događaja?“ Tko je plakao zbog smrti ove naše braće i sestara? Tko je plakao zbog tih ljudi koji su bili u toj brodici? Zbog mladih majki koje su nosile svoju djecu? Zbog tih muškaraca koji su htjeli nešto kako bi izdržavali vlastitu obitelj? U društvu smo koje je zaboravilo iskustvo plača, 'supatnje': globalizacija ravnodušnosti nam je oduzela sposobnost za plakanje! – istaknuo je Sveti Otac.
U Evanđelju smo čuli Rahelin vapaj koja oplakuje smrt svoje djece – rekao je potom Papa – Herod je posijao smrt kako bi zaštitio vlastito blagostanje, svoj mjehur od sapunice. A to se i dalje ponavlja – primijetio je papa Franjo. Molimo Gospodina da izbriše ono što je od Heroda ostalo i u našem srcu; molimo Gospodina milost da plačemo nad svojom ravnodušnošću, da plačemo nad okrutnošću koja postoji u svijetu, u nama, i u onima koji u anonimnosti donose društveno-gospodarske odluke koje otvaraju put tragedijama poput ove. Tko je u ovom svijetu danas plakao? – upitao je Papa.
Sveti je Otac propovijed završio moleći od Gospodina oprost zbog ravnodušnosti prema brojnoj braći i sestrama, zbog – kako je rekao – „umrtvljena srca“ prouzrokovanoga našim zatvaranjem u svoje blagostanje. Molimo oprost – rekao je – za one koji su svojim odlukama na svjetskoj razini omogućili stanja koja vode do ovih tragedija.
Na kraju euharistijskoga slavlja, nadbiskup Agrigenta, msgr. Francesco Montenegro sažeo je radost, zahvalnost i ganuće ljudi s otoka Lampedusa, doseljenikâ i lokalne zajednice, te rekao Svetomu Ocu da se svi osjećaju primljeni u njegov zagrljaj; oni koji trpe, i djelatnici mira koji su gladni i žedni pravednosti. Vaša nazočnost i riječi koje ste nam rekli, potpora su i našoj braći doseljenicima, i zajednicama na Lampedusi i Linosi, koje su mnogo puta ponijele preveliki teret preuzimajući na sebe teška stanja, s kojima su se uvijek suočili s mnogo nesebičnosti i ljubavi – rekao je nadbiskup te zahvalio Svetom Ocu.
Na te je riječi Papa odgovorio još jednom zahvalom stanovnicima tog otoka, a posebno župniku i njegovoj zajednici, zbog toga što su svjetionik solidarnosti u hrabromu prihvaćanju, ali i zato što to čine s mnogo nježnosti prema onima koji traže bolji život. Hvala vam još jednom za primjer ljubavi i prihvaćanja koji ste dali i koji nam još dajete – rekao je na kraju papa Franjo.