P. Mikolaj Martinjak o svetkovini svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla
00:05:01:90 O današnjim svetcima znamo mnogo. U svetome pismu možemo pomno
pratiti njihovo djelovanje, njihove riječi. Napose u poslanicama. No, možda što je
najvažnije što možemo vidjeti o današnjim svetcima, Petru i Pavlu, upravo je njihov
rast u vjeri, spoznaji, mudrosti, njihov put vjere koji i nama u današnjem vremenu
može poslužiti kao putokaz. Sveto pismo nam predstavlja i njihove svijetle trenutke
jednako kao i njihove padove tj. ljudske greške. Promatrajući Petrov život, možemo
zaključiti da se radi o impulzivnoj osobi. Osobi koja je pravi prijatelj i želi svoj
život dati za druge, za svoje prijatelje. No ako sagledamo trenutke neposredno prije
muke Gospodnje, rekli bismo da je jak samo na riječima i da se zapravo radi o kukavici.
Drugi će Petra opisati kao kruta, tvrda čovjeka. Jedan od mojih profesora je rekao
da najbolje dokaze oko Petrove osobe imam u Szenkiewiczevoj knjizi, Quo vadis. Mi
sami imamo svoje viđenje Petra i njegova života. Ono što u svakom slučaju možemo vidjeti
i o čemu bismo posebno trebali razmišljati na današnji dan jest promjena koja je itekako
prezentna u Svetom pismu. Točnije ili preciznije rečeno, promjena i rast koju je Petar
prošao u svom životu. Petar se pretvara od običnog svakodnevnog čovjeka u čovjeka
vjere toliko čvrste da Krist na njemu gradi svoju Crkvu. Postaje čovjekom koji je
uzor apostolima, prvoj Crkvi. Čovjek koji više nije samo jak na riječima, već svoj
život završava u Rimu, raspet poput njegovog i našeg učitelja. Portret Petrove osobe
pokazuje nam crte mučeništva i svetaštva. No nadasve, pokazuje nam što znači biti
čovjek u punom smislu te riječi. U sceni Isusova hoda po vodi možemo vidjeti i vjeru
i nedostatak iste. Jednako tako u događajima koji su uslijedili nakon molitve u Getsemaniju.
Potpuni očaj koji vodi u laž toliko jaku da slama srce kad slušano o njoj, o odreknuću
Krista tj. laži da nema ništa s tim čovjekom. U događajima nakon raspeća vidimo još
veći očaj. Vraća se na ono što zna, na ono staro - na ribarenje, misleći da je sve
završeno. Nakon svega toga vidimo iskreno pokajanje i priznanje ljubavi u trostrukom
Gospodine, Ti znaš da te volim i Petrovo preuzimanje brige za Crkvu. Ima još jedan
događaj koji je u knjizi Quo vadis, na samom kraju, kada Petar iz straha za vlastiti
život bježi iz Rima i sreće Gospodina na svom putu, te ga pita Quo vadis, kamo ideš?
A Gospodin odgovara... idem u Rim da me ponovno razapnu. Na te riječi Petar se slama
i odlazi u mučeničku smrt. Osvrnimo se na trenutak i na Pavla. Njegov život je
također prikaz rasta u vjeri. Rasta kao čovjeka. Od fundamentalista koji je bio uskogrudan
i slijep u svojoj vjeri do svjedoka vjere. Od malog dječaka, Savla koji je bio prisutan
kada su kamenovali Stjepana do Savla koji je progonio kršćane do Pavla vjere. Do Pavla
svjedočanstva. Do neumornog radnika i putnika. Evangelizatora i tumača kraljevstva
nebeskoga. Da bi došao do Pavla vjere put nije bio nimalo lak. Kada nešto mrzimo iz
dna duše, jedino kako možemo kroz tu mržnju prijeći i nadrasti ju upravo je kroz Gospodina
i kontemplaciju njegove ljubavi prema nama. Kroz susret sa živim Bogom. Ono što od
Pavla možemo naučiti je i strpljenje i poniznost. Nakon susreta sa živim Bogom, Pavao
se ne uznosi, već se ponizuje kao možda nikada u životu i strpljiv je u učenju o Kristu.
Strpljiv je i u svom susretu s Petrom. Ne trči i ne žuri da ga upozna, već strpljivo
čeka kada će biti prilika za to. Nakon godina provedenih u tišini, postaje glasom
Gospoda, ozbiljno uzimajući u pamet riječi idite po svem svijetu i propovijedajte
Evanđelje. Možda svi ovi primjeri potaknu na razmišljanje i o našim životima. Možda
nam Petar i Pavao nisu, da tako kažem, naš prvi izbor u uzoru svetačkog života, jer
naposljetku svatko od nas ima svog omiljenog svetca kojeg štujemo s posebnim predanjem
i utječemo mu se u najtežim situacijama svog života. No upravo svetci su ti koji nam
pokazuju da se od običnog čovjeka može postati svetcem ako Boga pustimo u naš život.
Kao što je i sv. Ignacije rekao nitko od nas ne sluti što bi sve Bog učinio kada bismo
mu se posve prepustili. Na kraju krajeva i sam Isus nas poziva da budemo sveti i neporočni
kao što je svet Otac naš nebeski. Taj put nije nimalo lak i traži odricanje, no toliki
svetci nam pokazuju da to ipak nije nemoguće već da se ostvaruje malim koracima. Usudimo
se napraviti prvi korak već danas.