O najnovijem uratku monsinjora Stankovića govori Božica Bartovčak

Kako su počela tri desetljeća skrbi za hrvatsku dijasporu, Rokovničke zabilješke iz godine 1969. i 1970. godine, najnovija je knjiga msgr. Vladimira Stankovića objavljenja u nakladi Kršćanske sadašnjosti, o knjizi govori Božica Bartovčak:
Jedan od glavnih razloga pisanja ove knjižice, kako piše sam autor u svojoj uvodnoj riječi, bilo je pokretanje kauze za proglašenje blaženim blagopokojnog nadbiskupa i kardinala zagrebačkog Franje Kuharića na desetu godišnjicu njegove smrti, 20. ožujka 2012. No, autor, bliski kardinalov suradnik i imenovani skrbnik za hrvatsku inozemnu pastvu, kanonik i kustos zagrebačke katedrale, mons.Vladimir Stanković, uočio je da posjeduje obilnu građu u obliku bilježaka i kratkih izvještaja iz svojih prvih pastoralnih koraka u inozemstvu, a tiču se pokojnog kardinala te je zaključio da bi to bilo od koristi za njegovu beatifikaciju.
Stoga je Mons. Stanković sastavio ovu knjigu prema svojim zabilješkama iz ključne dvije godine razvoja Hrvatske inozemne pastve od 1969 do 1970. u kojima je vrlo značajno mjesto imao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Tih godina tek imenovani zagrebački nadbiskup. Pišući upravo i pod vidikom pokretanja postupka za proglašenje blaženim kardinala Kuharića, autor je u više bilježaka popratio njegovu brigu za iseljene Hrvate.
Knjiga se nadovezuje na autorovo „malo petoknjižje“ zajedničkoga naslova „Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu“ – a u svakoj pojedinoj knjizi, da podsjetimo, obrađeni su kardinalovi pohodi Južnoj Africi, Sjevernoj Americi i Kanadi, zatim i Južnoj Americi te Australiji i Novom Zelandu i na kraju peta knjiga pohoda Zapadnoj Europi. Znači ova nova knjižica donosi podatke i materijale koji se ne nalaze u spomenutim knjigama. Ona je prema priznanju samog autora i svjedočka, posebice u pogledu učinaka Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, kojem je bio na čelu od 1969. do 1999. godine.
Moglo bi nas začuditi kako je moguće da je tako jednostavna forma natuknica zapravo daleko od suhoparnosti i administrativne jednoznačnosti, baš suprotno iz konciznih i urednih bilješki kao i iz dokumentarističkih fotografija može se štošta iščitati što je osobito zanimljivo glede vremena u kojem se događalo kao i mnoštva osoba koje su spomenute u kontekstu dušobrižništva Hrvatima u inozemstvu.
Budući da je mladi vlč. Vladimir Stanković preuzeo povjerenu mu službu nakon smrti dotadašnjeg povjerenika dr. Vladimira Vincea, dakle sa službe župnika u zagrebačkoj župi sv. Blaža, povjerena mu je tako kompleksna uloga za koju, kako sam piše, uopće nije bio pripremljen te se i kolebao bi li je prihvatio.
Izdvojit ćemo jedno od upečatljivih bilješki kako biste se uvjerili da su one bile izraz jednostavnog promatranja zbivanja kao i iskrenog i zauzetog kroničarskog bilježenja više zbog praćenja postignutog nego zbog namjere da bi to jednog dana mogla postati knjiga.
Na stranici 72. stoji naslov: Franjo Kuharić, nadbiskup; kanonizacija Nikole Tavelića
Srijeda, 17. lipnja 1970.
Iz Rima mi poslije 12 sati Aldo Sinković javlja: zagrebačkim nadbiskupom imenovan je, dosadašnji apostolski administrator, Franjo Kuharić, a njegovim pomoćnim biskupima Josip Salač i isusovac Mijo Škvorc. Telefonski čestitam. U Rim se iz Sperlonge vraćam oko 20 sati.
Četvrtak, 18. lipnja 1970.
U 8 sati kod mons. Zorića u Lateranu imamo sastanak svi koji smo za nešto zaduženi oko kanonizacije i hodočašća. Na objedu sam u sv. Jeronimu, gdje popodne imamo sastanak s našim rimskim redovnicama o njihovim zaduženjima. Vidio se i razgovarao s mons. Simčićem. Od 17 sati pa do kasno u noć na Stazione Termini dočekivali smo hodočasnike s raznih strana, među kojima su bili i moji roditelji i otpremali ih u njihove pansione. … i tako dalje…
Nedjelja 21. lipnja 1970.
U 9.30 je na Trgu sv. Petra u Vatikanu papa Pavao VI. svečano kanonizirao tri franjevačka mučenika: Nikolu Tavelića iz Hrvatske, Adeodata iz Ruticinije i Petra iz Narbone koji su 1391. u Jeruzalemu prolili krv za Krista. Dok smo se okupljali, pristupio mi je Bruno Bušić s kojim sam razgovarao.
Izdvajamo još jedan izvještaj s podnaslovom „Prigovori vladine Komisije za vjerska pitanja“
Čevrtak, 23. srpnja 1970.
U Republičkoj komisiji za vjerska pitanja u 13 sati razgovaram sa Zlatkom Fridom. Vidim da su dobro informirani o radu naših svećenika u iseljeništvu, ali i skloni sve kritički gledati pod političkim vidom. Stalno su im na ustima emigrantski svećenici, poput Šušnjare, Cecelje i čikaških fratara, a ja mu stalno tvrdim kako oni nisu pod jurisdikcijom naših nego tamošnjih mjesnih biskupa, točno prema Vatikanskim dokumentima, i kako će se njihov utjecaj smanjivati s dolaskom iz Domovine mladih svećenika, koje šaljemo iz pastoralnih potreba.“
Na kraju knjige stoji dodatak s naslovom „Manje poznate stvari o kardinalima Šeperu i Kuhariću“ – građa za emisiju na Hrvatskom radiju 15. Ožujka 2010.
Nije moguće u ovom kratkom prikazu navesti koje su sve katoličke misije spomenute, koji gradovi, koliko kongregacija časnih sestara čiji je prosjek godina u to doba bio oko 24, koliko je kilometara proputovano i kakve su sve molbe odaslane mjesnim biskupima u okviru ondašnje biskupske konferencije kako bi se dobilo potrebnih svećenika za inozemnu pastu. Dovoljno je spomenuti i prisjetiti se bi li bio onoliki domoljubni odaziv i u materijalnom i u duhovnom smislu za vrijeme agresije na Hrvatsku da se mons. Stanković nije tako velikodušno predao svojoj službi Hrvatima u dijaspori o čijoj samozatajnosti čitamo u ovom još jednom njegovom prilogu za povijest Crkve u Hrvata.