Uz misna čitanja blagdana Presvetoga Srca Isusova razmišlja p. Mikolaj Martinjak
U našem svijetu postoje mnogi simboli koje vidimo i prepoznajemo. Simboli od kojih
neke prepoznajemo lakše, dok su drugi pomalo skriveni od nas i postaju vidljivi tek
kad nam se prezentiraju u pravome svijetlu. S kršćanske strane to su simboli križa
– koji označavaju patnju i trpljenje te znak naše vjere, znak palme koja označava
mučeništvo, ljiljan koji označava čistoću i mnogi drugi koji nam na ovaj ili onaj
način označavaju našu vjeru. Jedan od tih simbola je upravo i simbol srca. Srce predstavlja
ljubav i jedan je od prvih znakova koje naučimo crtati, bolje reći, naučimo prepoznati.
Kada smo mali, srcem označavamo ljubav prema roditeljima, da bismo kasnije, kao malo
veći, srcem označavali našu privrženost prvim ljubavima našega života. Nakon prvih
ljubavi ili nakon pronalaska prave ljubavi taj simbol srca pomalo nestaje iz naše
upotrebe. Koristimo ga tek povremeno u posebnim prigodama našega života, no ako ćemo
biti iskreni, kao da prerastamo taj simbol i više ga ne koristimo, možda ga čak smatramo
i nečim slatkim ali pomalo djetinjastim. Taj i takav simbol srca samo je mali dio
priče koja je naš život. Izražava na neki način djelić onoga što se uistinu događa
u nama. Uporaba interneta nas je možda potakla da taj simbol koristimo više no prije,
no iza njega nema nekog velikog značenje već je postao dio našeg svakodnevnog, pod
navodnicima, govora jer ga ne koristimo u pravom smislu. S fizičke strane, srce
je centar našega bića i bez srca ne možemo živjeti. S duhovne strane, u našim srcima
su sadržane sve naše ljubavi, boli, strahovi, radosti i tuge, mržnje, zavisti, laži,
oholosti i grijesi. Jednom riječju – sve ono što mi jesmo. Sa svim ovim u našoj
svijesti; da smo sposobni i ljubiti i mrziti; praštati i griješiti, možemo se osvrnuti
na današnji blagdan, blagdan Srca Isusova. Možemo se osvrnuti na činjenicu da je Bog
imao toliko ljubavi za nas da je za nas i za naše spasenje dao svog jedinorođenoga
Sina i da se taj jedinorođeni Sin za nas predao do kraja, do posljednje kapi krvi.
Da je taj jedinorođeni Sin za nas dao sve, pa čak i svoje srce. Upravo u tome se nalazi
velika radost današnjeg blagdana koja potiče i strahopoštovanje i zahvalnost. Teško
je ostati ravnodušan znajući ili posvješćujući si tu veliku istinu. Istinu o Srcu
Isusovu. O srcu koje se dalo za nas. Današnji blagdan nas potiče da budemo bolji
ljudi. Da na trenutak otvorimo svoje srce za Boga koji je dao svoje srce za nas. 'Dođite
k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti', riječi su koje bude nadu,
koje pozivaju na veću svetost, na veću otvorenost prema Bogu i prema ljudima. Odmor
možemo naći samo ondje gdje osjećamo mir, gdje osjećamo sigurnost, gdje nam je srce
na mjestu. Na žalost, često taj odmor tražimo na drugim mjestima. Pomalo nas postaje
strah zaviriti dublje u naše srce jer sami znamo što se u njemu krije i često se toga
sramimo i ne želimo da itko za to sazna. Samim time mičemo i Boga iz našeg života
jer se ne osjećamo dostojnima. Teško nam je suočiti se s istinom koja je u nama. S
istinom da smo željni i potrebni ljubavi, no da tu ljubav tražimo na krivim mjestima.
Uvijek je najteže biti iskren sam sa sobom jer se bojimo tuđih pogleda, no još više
se bojimo one istine koja je u nama. Istine da smo grešni i da smo potrebni Boga u
našem životu. Možda je upravo zato teško prihvatiti činjenicu da je sam Bog dao svoje
srce za nas jer u našim srcima postoji toliko toga što nosimo, što želimo, što računamo,
što nas opterećuje i priječi u komunikaciji s drugima. Teško je prihvatiti da je netko
bio sposoban za nas dati cijelo svoje biće, cijelo svoje srce. Izrekavši i posvijestivši
sve ovo zapravo je samo dio neizmjerne dubine Srca Isusova, samo je djelić naših ljudskih
osjećaja i težnji, samo komadić neizmjerne ljubavi koju Bog za nas ima. Danas smo
pozvani uzvratiti tu ljubav onako kako najbolje znamo i otvoriti se još više, težiti
za višim. Nismo pozvani na proračunjljivost i vaganje onoga što za nas može biti korisnije,
već smo pozvani na svetost, pozvani smo da svoje srce otvorimo našem Spasitelju i
pustimo ga unutra. Da naše kameno srce zamijenimo srcem od mesa. Da sve svoje patnje
i boli uključimo u srce koje je patilo za nas. Da sve svoje strahove i nesigurnosti
uključimo u Sveto Srce. Da mu predamo svoje grijehe u poniznoj ispovjedi. Da u njemu
nađemo odmor, snagu, sreću, ljubav. Da danas s još većim žarom molimo: Isuse blaga
i ponizna srce, učini srce naše po srcu svome. Mnoge su propovijedi napisane o Srcu
Isusovu, no danas ne bojmo se napisati našu propovijed, naše svjedočanstvo ljubavi,
naše svjedočanstvo prisutnosti Boga u našem životu. Ne bojmo se svjedočiti ljubav
Srca Isusova u našem srcu i našem životu.