Prilog biskupa Mile Bogovića o Crkvi hrvatskih mučenika

Mučenička je krv sjeme budućnosti, a poznavanje vlastite povijesti uputnica je za sigurnu budućnost. Naša je povijest ispisana mučeničkom, braniteljskom krvlju, koja je znamen naše prošlosti i zalog naše budućnosti kojemu se dužnom pobožnošću valja klanjati i usrdno ga braniti od ideoloških natruha i tuđih krivotvorina. Od pamtivijeka je prolijevana hrvatska krv da budemo svoji na svome, a odnedavna je Crkva Hrvatskih mučenika na Udbini simbol prošlosti i zavjet budućnosti. S nadom i željom da u hrvatskom puku oživimo zahvalu za prolivenu mučeničku krv i potaknemo na zajedničku molitvu za sretnu budućnost domovine, zamolili smo oca biskupa Milu Bogovića da u nekoliko priloga progovori o potrebi i gradnji nacionalnog svetišta.
CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI
Ideja i ostvarenje
1. Povod (Zašto smo gradili CHM?)
Mnogi su se u našoj prošlosti trudili da na vidljiv način izraze zahvalnost onima koji su se u prošlosti žrtvovali i stradavali za dobro našega naroda. Simbol toga stradanja bila je Krbavska bitka (tragedija) od 9. rujna 1493. u kojoj je u samo nekoliko sati poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Sve do Bleiburga i križnih putova teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju. Još je teže shvatiti da to ondje nije bilo ni jednim slovom uklesano ili urezano da prolaznike podsjeti na ono što se dogodilo.
Dobar povod da se nešto učini bila je 500. obljetnica te bitke. Nažalost, upravo toga dana, 9. rujna 1993., s udbinske zračne luke mogli su se dizati zrakoplovi s razornim teretom za područja pod vlašću hrvatske države. Krbavsko polje bilo je pod okupacijom, nedostupno Hrvatima.
Bolje prilike bile su 9. rujna 2003. godine kada se navršilo 510 godina od Krbavske tragedije
Već sama obljetnica potakla nas je na razmišljanje. Dodatni poticaj da se nešto učini bio je poziv pape Ivana Pavla II. na prijelazu u treće tisućljeće koji je pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to kao dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i idućim generacijama poslužilo za uzor. Tu poruku našem narodu Papa je najjasnije izrazio za vrijeme drugog posjeta (1998.) kada nam je stavio za uzor jednog takvog svjedoka-mučenika, kad je slugu Božjeg Alojzija Stepinca proglasio blaženim. Govoreći o svjedocima vjere na našem prostoru nije mislio samo na «etničke Hrvate», nego na sve koji su od sv. Duje pa na ovamo bili spremni radije podnositi žrtvu nego je nametati drugome, prije podnositi nepravde nego ih drugima nanositi.
To je razlog da smo na trgu pred Crkvom hrvatskih mučenika postavili spomenik Ivanu Pavlu II. kako s praga trećeg tisućljeća poručuje da su križ i mučeništvo zalog i garancija bolje budućnosti svakog naroda i svijeta.
Uz to je 2004. godine bila 1700. obljetnica brojnih mučenika s našeg područja iz vremena Dioklecijanova progona 304. godine (Duje, Mavro, Stošija, Kvirin, Irenej, Demetrije i drugi). Dan Krbavske bitke, 9. rujna, početno smo slavili kao Dan hrvatskih mučenika. Od prošle godine Dan hrvatskih mučenika slavimo zadnje subote u kolovozu, tj. između dana Krbavske bitke (9. rujna) i Dana žrtava totalitarnih režima (23. kolovoza) pa će na taj način još znakovitije biti uključene sve naše žrtve iz vremena komunističke vladavine.
2. Tko su hrvatski mučenici kojima se u čast podiže crkva?
Povezujući 510. obljetnicu pogibije više tisuća branitelja na Krbavskom polju 9, rujna 1493. i poruku pape Ivana Pavla II. da narodi ne prepuste zaboravu one svoje sinove koji su pretrpjeli mučeništvo, došli smo na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne jedan memorijalni centar u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.
Jasno je da nije samo Krbavsko polje mjesto i vrijeme kada su za nas na ovim prostorima naši prethodnici ponijeli svoj i naš križ. Bilo je mnogo drugih vremena i mnogo drugih mjesta gdje se to događalo. Željeli smo sve njih uključiti i podignuti svima njima zahvalni hram.
Ne mislimo pod hrvatskim mučenicima samo na one koji su «etnički Hrvati», nego na sve koji su, u duhu poruke spomenutog Pape, živjeli i umrli kao svjedoci vjere, sve tamo od sv. Venancija i sv. Duje pa do Alojzija Stepinca i Miroslava Bulešića, kao i na one koji su se borili da ovdje bude više slobode, sloge, mira i zadovoljstva.
Potrebno je, dakako, u toj Crkvi hrvatskih mučenika razlikovati mučenike koje je kao takve Crkva proglasila, od onih koje je narod takvima prihvatio. Zato ćemo je graditi na dvije razine: bogoslužni prostor i kriptu.
U naslovu Crkve, dakle, pojam mučenik shvaća se u širem smislu. U tom smislu možemo ih ovako podijeliti:
- koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila, sve tamo od prvokršćanskih mučenika do danas.
- brojni mučenici za vjeru na našem prostoru koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti, kao što su mučenici iz vremena turske vladavine. Potrudili smo se da ih popišemo u knjizi Hrvatski mučenici za vjeru i dom koju je objavio Verbum iz Splita.
- koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora u Drugom svjetskom ratu i poraću te u Domovinskom ratu, koji su podvrgnuti mučenjima u logorima i zatvorima. Stradavali su zbog pripadnosti nekom narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini.
Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine djeluje Komisija za hrvatski martirologij koja je već organizirala jedan znanstveni simpozij o mučenicima i žrtvama iz vremena komunističke vladavine na području svake biskupije i redovničke zajednice. Sažeci izlaganja već su objavljeni u časopisu Hrvatska vjernost a uskoro izlazi zbornik u kojemu će biti objavljeni cjeloviti radovi naših eminentnih povjesničara i stručnjaka.
I to će vam biti na raspolaganju kada se 31. kolovoza nađemo u udbinskom svetištu Crkve hrvatskih mučenika.