Uz misna čitanja 9. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Redci iz današnjeg evanđelja su jasni. Svjedočanstvo su vjere, tj još jedan od primjera kako bi naša vjera trebala izgledati. Znamo za mnoge iskaze vjere. Kako prolazi crkvena godina, slušamo o iskazu vjere žene koja pati od krvarenja i dotiče skute Kristova plašta, slušamo o vjeri Petrovoj, vjeri Apostola, majke Marije u Kafarnaumu, o vjeri sestara Marte i Marije i mnogim drugim. Današnji iskaz vjere u evanđelju se malo razlikuje jer se ne radi o vjeri osobe koja je bliska Isusu, ne radi se o vjeri osobe koja je religiozna, već se radi o iskazu vjere pogana. Možda upravo u tome trebamo biti ponizni te sagledati i svoju vjeru. No kakva je ona u današnjem svijetu? S kršćanske strane, recimo da smo praktični vjernici, da znamo da je ovu godinu Sveti Otac posvetio upravo vjeri. Recimo da znamo za sve iskaze vjere koji su zapisani u evanđelju, da znamo i neke osobne trenutke ili osobne iskaze vjere. Recimo da smo i povezali da su riječi iz današnjeg evanđelja «Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci riječ....» prisutne i izgovorene prilikom svake svete mise. Da li sve to znači da uistinu vjerujemo?
Današnji svijet u kojem živimo postaje se brži i brži i time riječi koje izgovaramo pomalo gube svoju težinu. Riječi poput vjera, ljubav, poštovanje, ufanje, nada, kao da su zamijenjene riječima novac, karijera, uspjeh. Time i naša vjera gubi na svojoj težini. Naš odnos prema drugim ljudima je promijenjen. Kao da smo izgubili vjeru i pouzdanje prema ljudima. Time je otežan i naš odnos s Bogom. Kako možemo imati ustaljen i izglađen odnos sa Bogom Ocem ako imamo zamjerke prema vlastitom ocu i podsvjesno projiciramo taj odnos na Nebeskog oca. Kako možemo imati otvoren odnos prema Nebeskoj majci ako s vlastitom majkom nismo u sređenim odnosima? Kako možemo Krista prihvatiti uistinu kao brata ako s svojim najbližima imamo nesređen odnos ili imamo zamjerke prema svojem bližnjem? Prema čovjeku, prema onome koji je stvoren na sliku Božju? Koji je spašen od istoga Krista?
Možda upravo kroz sve ovo postaje jasnije koliko je zapravo velika vjera ovog poganina i koliko je naša vjera drugačija od njegove. On je bio u prilici susresti živoga Boga na ovoj zemlji, no nije se osjećao dostojnim te šalje u dva navrata ljude da prenesu poruku Isusu. Ne samo da vjeruje, nego je spreman i druge moliti za pomoć, priznati da je slab i da je u potrebi. Sam Isus je zadivljen njegovom vjerom, jer ne samo da vjeruje u Riječ po kojoj je sve nastalo, već i priznaje da je on čovjek pod autoritetom dok u njegovim riječima i načinu govora, njegovom načinu postupanja možemo iščitati da priznaje da nad Isusom tog autoriteta nema – priznaje ga uistinu Bogom.
Mi često žudimo za Bogom, tražimo ga na različitim mjestima, tražimo ga po raznim misama, u raznim crkvama, u raznim događajima našega života. Molimo ga da ga vidimo, da ga osjetimo u svojim srcima, svojim dušama. Molimo ga da ga susretnemo u drugim ljudima, da ga znamo prepoznati... no tu nam upravo nedostaje vjere koju je imao ovaj čovjek. On je vjerovao da je dostatna riječ i da će se zbiti. Nije li napokon upravo po riječi ovaj svijet stvoren. Nije li u knjizi postanka zapisano: „Reče Bog i bi tako“. Na drugom su mjestu pak zapisane riječi samog Krista, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće. (Mt, 17.20).
To je ona vjera koja nam svima nedostaje jer je zahvaćena duhom ovoga svijeta, našega života, našeg nepovjerenja, sumnji, spletki i računice. Goru koju u današnjem svijetu trebamo pomaknuti uz Božju pomoć upravo su sve te stvari koje nas dijele od iskrenog odnosa sa Bogom i ljudima, koje nas dijele od istinske ljubavi i prave vjere. Zato ne bojmo se moliti druge za pomoć i molitvu. Ne bojmo se uključiti druge u svoje molitve, napose one s kojima možda nismo u najboljim odnosima i imati čvrstu vjeru u molitvu. Ne bojmo se pustiti Krista u svoj život, ne bojmo se vjerovati.