Uz misna čitanja svetkovine Tijelova razmišlja p. Ante Lozuk

Danas slavimo svetkovinu Tijela i Krvi Kristove. U središtu ove svetkovine jest otajstvo Euharistije, ali i čudesno otajstvo Božje prisutnosti među nama. Svetkovina Tijelova rodila se iz jednog srednjevjekovnog pokreta u kojemu je do izražaja došla potreba i želja vjernika da časte Euharistijski Kruh i da mu se klanjaju. Ovaj pokret doživljava svoj vrhunac u XIII. st., a tada je ustanovljen i blagdan. Vrhunac tijelovskog liturgijskog slavlja jest procesija u kojoj Euharistijski Kruh silazi među ljude, postaje predmet njihova čašćenja jedno vrijeme putuje s njima kroz ulice njihovih gradova i sela.
Sudjelujući u tijelovskoj procesiji, uz klicanje i pjesmu, cvijeće i raskoš, mi slavimo Gospodnju smrt, ali se podsjećamo i na vlastitu. Konkretni život nije drugo nego putovanje prema smrti. Sve što je u pokretu jednom će stati. Kao što se i najdulja i najraskošnija procesija jednom zaustavlja, tako će se jednom zaustaviti i naš život. To svaki čovjek dobro zna premda se nerado podsjeća na to. Vjernik se ne bi trebao bojati misli na smrt. U tijelovskoj procesiji, premda se podsjeća na smrt, vjernik ne plače nego se raduje i slavi. U Euharistijskom Kruhu on prepoznaje Onoga koji postojanjem i životom ispunja sve. Raduje se jer je Stvoritelj svijeta radi njega sišao u najdublju tamu da bi u njoj zapalio svoje svjetlo. Raduje se jer je umro Onaj koji je sami život – da njegovom smrću sve oživi. Vjernik, naime, zna: pod znakom smrti ovdje se krije Život; znak smrti nije drugo nego znak pobjede nad smrću. I zato na svetkovinu Tijelova ulice kršćanskih gradova i sela, koje često nisu drugo nego 'via dolorosa' (putovi kojima putuje patnja i tuga), postaju 'via triumphalis' (putovi na kojima povorke vjernika slave pobjedu nad smrću).
Tijelovska procesija simbolički pokazuje da Gospodin s nama putuje kroz život i ulazi u prostore našega života. Kad sudjelujemo u Tijelovskoj procesiji, mi svjedočimo da je On naš glavni životni suputnik, da u životu putujemo uz njega i živimo od njega. Zato, dok putujemo u tijelovskoj procesiji, valja imati pred očima i druge naše putove i druga naša putovanja. Njima je ova procesija znak, razjašnjenje, obećanje. To su putovi lutanja, nesposobnosti, tuposti. To su putovanja kroz stanja u kojima nismo sposobni ni za smijanje ni za plakanje. To su putovi muke, nemoći, beznađa... Dok mislimo na te putove, važno je baciti pogled prema cilju kojemu nas vodi Onaj koji je za nas umro, a koji pred nama putuje u procesiji života kao euharistijski Kruh. Važno je podsjetiti se da je On prošao sve naše putove i da dobro zna kako izići iz tih naših putova i svoje noge postaviti na Njegov put. A sve što nam hoće reći 'zabilježeno' je u otajstvu Euharistije.
Euharistija je događaj u kojemu se zajedništvo s Isusom ostvaruje fizički. Konkretni život jest prostor u kojemu se ono pokazuje i dokazuje. Tko jede od Isusova Kruha, trebao bi postati jedno s njim, a to znači: započeti misliti kao Isus, djelovati kao Isus, ljubiti sve oko sebe kao Isus – živjeti i umirati za druge kao Isus. Tko jede Isusova Kruha, taj u konkretnom životu treba slijediti logiku Isusova života i konkretni Isusov put. Prilike kruha i vina jasno nam objavljuju koja je to logika i koji je to put.
"Kruh" u evanđeoskom govoru znači život; "krv" znači muku i smrt. Živa Euharistija isto je što i 'via crucis – križni put'. Tko jede Tijelo Kristovo i pije Krv Kristovu, taj treba Krista slijediti na križnom putu. No, mi u vjeri i nadi znamo da križni put predstavlja samo početak, samo preludij cjelokupnog puta našega Gospodina. Pravi početak njegova puta jest Uskrsnuće; prostor kojim On putuje jest vječnost.