Uz misna čitanja svetkovine Uzašašća Gospodinova razmišlja pater Stjepan Šuflaj

Svetkovina Uzašašća Kristova, koju danas slavimo, prožeta je velikim i svečanim osjećajem radosti. Mi na neki način slavimo ostvarenje tog novog i životnog puta da stignemo Bogu a to je žrtvovani Isus Krist. Zato evanđelist Luka na početku današnjeg odlomka citira Isusove riječi: »Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.' Ta su obećanja, univerzalnog karaktera, rasplamsavala zanos vjernika i pripremala temelje Crkve.
Želim na današnju svetkovinu podijeliti zajedno s vama meni jedno jako drago iskustvo iz djetinjstva a to su trenuci kada sam kao dijete prvi put ušao u našu malu crkvicu u selu gdje je oltarna slika, upravo slika Uzašašća Gospodinova. I kao dijete ja sam gledao tu sliku i jasno nisam ništa, ništa razumio ali je ta slika, svaki put kad bi ušao u taj ambijent u meni budila nešto kontemplativno. Promatrao bi s posebnom pažnjom kako Isus uzlazi na nebo a učenici ga gledaju i u toj nesvjesnoj kontemplaciji kao da se pripravljao moj životni poziv. U jednom trenutku života ja sam odlučio krenuti za Kristom. Odnosno Krist me je pozvao. Pozvao me Onaj koji je možda već tada osjetio i čuo da se u mom malenom dječjem srcu rađa želja da ga nasljedujem.
Kao što je Krist uzašao na nebo i nastavio put prema Ocu, tako je i naš životni put, naša svakodnevica nekakvo uzašašće, nekakvo penjanje prema nečemu. A prema čemu to, ako ne prema nebu, prema Kristu koji je rekao: U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: »Idem pripraviti vam mjesto «? Idem gore, ja vas čekam. Nešto kasnije kaže Isus: »Prijateljima sam vas nazvao«.
Ako smo prijatelji onda idemo zajedno. Prijatelji imaju smisla jedno ako u zajedništvu idu nekud, ako u zajedništvu putuju negdje. Čuo sam jednu divnu misao: Možda nije važno znati gdje idem nego s kim idem. Možda ne trebam razumjeti gdje idem. Jer kada se kaže: Nebo, kada se kaže Otac, vječni život…normalno da se svatko pita: A što bi to bilo? To je još nešto što je nama nepoznato, neiskustveno…mi slutimo, mi imao intuiciju ali na taj put ne idemo nikad sami, idemo s Gospodinom, idemo s Crkvom. I zato je nužno svjedočiti. U današnjem evanđelju slušamo Kristove riječi: »Bit ćete mi svjedoci«. Što za nas znače te riječi. Biti svjedok znači svjedočiti ono što sam doživio na svom životnom hodočašću, hodajući s Kristom, hodajući s ljudima. Ta iskustva mogu biti ovakvog ili onakvog karaktera. Može se pogriješiti, može se biti jako, jako uspješan…to su sve iskustva uspona i padova. I zato treba svjedočiti živu prisutnost Kristovu među nama koja po Duhu Svetom vodi nas i Crkvu i koja po Duhu Svetom čini da jedni druge ljubimo, da praštamo, da smo jedni s drugima prijatelji, da jedni druge želimo susresti, da uopće imamo snage i volje i želje razumjeti gdje je to naš konačni cilj. Upravo po Duhu Svetom mi smo sposobni shvatiti da naš vječni život nije ovdje na zemlji već da nam je pripravljen na nebu. I upravo u današnjem prvom čitanju evanđelist Luka u Djelima apostolskim na poseban način ističe važnost dolaska Duha Svetoga kao onoga koji će od sada svojom prisutnošću voditi i jačati apostole i prvu zajednicu vjernika tj. Crkvu po kojoj Krist i nakon uzašašća ostaje trajno prisutan među nama. Ta Kristova prisutnost ima i svoju točku maksimalnog sakupljanja a to je svaki čovjek. I zato mislim da današnja svetkovina ima duboku poruku ljubavi Očeve prema nama koja se očitovala u Sinu i izlila se na nas po Duhu Svetomu. Mi moramo prepoznati tu ljubav, moramo je biti svjesni i dopustiti joj da djeluje u nama i kroz nas. Moramo joj dati to uzašašće da tako kažem, prema gore. Uzići s Kristom, znači dati ruku Kristu da me povede tamo gdje će mi biti lijepo. Jer pravi prijatelj želi samo ono najdublje i najbolje što ima dati i pokloniti, i to na način kao što pisac u poslanici Hebrejima svjedoči: »Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju, po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga je On otvorio kroz zavjesu, to jest svoje tijelo«.
U njegovom proslavljenom čovještvu mi prepoznajemo put kojim moramo ići do punine spasenja. Krist je put, istina i život. On je onaj koji svojom prisutnošću na Nebu poziva svakoga od nas da mu se pridruži u vječnoj slavi.
Molimo danas zajedno s Crkvom da budemo dostojni te slave koju nam je pripravio naš Spasitelj i Otkupitelj.
Amen.