Vodič marijanskom Hrvatskom

Jedan od vjernika župe Leopolda Mandića u Zagrebu pobožni i odani Ilija rodom iz Srednje Bosne odlučio je prije nekoliko godina da će o svakom blagdanu Velike Gospe pohoditi tj. hodočastiti u jedno od Gospinih svetišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako je već bio na više strana od Aljmaša i Sinja, do Olova i Krasna. Ovoj svojoj nakani podučava i svoje troje djece koja mu se pridružuju u hodočašću. Njemu i takvim odanim štovateljima Gospe svakako pristaje novi vodič po marijanskim svetištima, a koji je predstavljen u utorak 16. travnja ove godine u uredništvu mjesečnika „Marija“ u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Tako je, rekli bismo, simbolično otvorena sezona hodočašća.
Neumorni pak fra Petar Lubina, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, napisao je VODIČ MARIJANSKOM HRVATSKOM u izdanju časopisa „Marija“. Na početku svibnja dobro je o tome progovoriti pa više o VODIČU MARIJANSKOM HRVATSKOM čujmo Božicu Bartovčak:
Ovaj je priručnik-vodič, knjigu koju bi svaki organizator hodočašća, svaki župni upravitelj kao i vjernik laik trebao posjedovati kako bi se napajao posebnostima hrvatskih marijanskih hodočasničkih svetišta, praktično kazalo s kratkim opisima pojedinih mjesta. Autor pater fra Petar Lubina u svojemu predgovoru tumači, naime, i genezu nastanka ovoga vodiča za koji moramo znati da je nastajao desetljećima upravo od onoga dana kada je postao urednik časopisa Marija, a to je bilo prije 30 godina, kao i u povodu 50. godišnjice izlaženja mjesečnika Marija. Pater Lubina je ponukan idejom o slikovnom rješenju zadnje stranice krenuo u svoje poslovno-duhovno hodočašće po cijeloj našoj domovini pa i šire. On je istražujući i baveći se, rekli bismo, doslovno i preneseno, marginalnim rješenjem omota tj. posljednje stranice časopisa došao do maestralne monografije „Marijanska hrvatska“ iz g. 1995. o gotovo svim Gospinim svetištima i crkvama među Hrvatima. No, ovaj je vodič upravo skraćena inačice te pozamašne monografije koju je teško ponijeti sa sobom upravo na hodočašće. A vodič svakako treba ponijeti gdje god išli, jer svojim obiljem natuknica i bilježaka te sažetim i bitnim odrednicama uvelike pomaže u snalaženju. Predpostavka je da hodočasnik ne će obilaziti redom sva svetišta nego samo ono u koje se uputio no i onda listajući može tijekom putovanja pratiti gdje sve i s kojim razlogom su se sijala prošteništa diljem domovine.
Knjiga-vodič osim predgovora donosi kratak pregleda o svetištima i hodočašćima općenito. Tumači se i o hodočašćima u svetom pismu, te općenito o Gospinim svetištima, a o hrvatskima Gospinim svetištima napose. Zatim o hrvatskim vjernicima kao hodočasnicima kroz povijest. Kakva su hodočašća danas kao i praktični savjeti o organizaciji hodočašća.
Glavnina vodiča pregledno je podijeljena po crkvenim pokrajinama pa unutar nje najznačajnija marijanska svetišta i hodočastilišta. Tako put započinje najvećim hrvatskim nacionalnim svetištem Marijom Bistricom, te tako i put započinje zagrebačkom crkvenom pokrajinom zatim đakovačko-osječkom, riječkom, splitskom, zadarskom i sarajevskom te se pridodaju ostali krajevi, a na samom je kraju popis marijanskih crkvenih blagdana. Ujedno se uz svako proštenište ili svetište nižu podatci o kojim su blagdanima posebno svečane sv. mise.
Tako smo izabrali prikaz jednog marijanskog svetišta i to u Bunariću u Vojvodini.
Fra Petar piše: „U subotičkom predjelu Šandor, nedaleko od jezera Palić, nalazi se izvor po kojemu je i mjesto prozvano Bunarić. Ondje je poznato svetište Gospe Bunarićke ili Gospe od Vodice, najpoznatije proštenište u subotičkoj biskupiji.
U vodi iz bunara na mjestu prošteništa umila se krajem 19. st. slijepa žena i progledala. Kao spomenik g. 1893. podignut je na tom mjestu križ, i g. 1896. Kapelica s Gospinom slikom. Iza je ostao bunar, uređen 1956. Prostor je bio dosta skučen, pa su vlasti g. 1927. dodijelile dodatno zemljište. Otada su onamo hodočastili svi mještani... U svetištu su se štovale najprije prilike Isusa u Maslinskom vrtu, zatim sv. Obitelji, i onda Srca Marijina. Biskup Matiša Zvekanović donio je g. 1968 kopiju reljefa Gospe od suza iz Sirakuze iz Italije, koju je biskup Janos Penzes 29. kolovoza 1998. okrunio krunom od zlatnine Gospinih štovatelja. U pozlaćenu je okviru s dvanaest zvijezda, iz kojega izbija 365 pozlaćenih zraka, po jedan za svaki dan u godini.
Prema projektu arhitekta Tome Peića, svetište je g. 2003. temeljito preuređeno, napravljen je natkriveni oltar koji je 31. kolovoza 2003. blagoslovio kardinal Josip Bozanić.
Glavno je proštenište u Bunariću posljednje kolovoške nedjelje, a od g. 1960. preraslo je u završnu proslavu Dužijance. Predhodi mu trodnevnica, a u predvečerje bdijenje. Mnoštvo dolazi iz grada i okolice, ali i iz Novoga Sada, Odžaka, Bačkog Monoštora, Apatina, Sombora, Vajske i Iriga, te iz Baje i Budimpešte. Moli i pjeva se na hrvatskom i srpskom, mađarskom, slovačkom... Ostavljaju se ploče s izrazima zahvalnosti. Misna slavlja redaju se na hrvatskom i mađarskom. Svečanije je i za blagdan Male Gospe, a hodočasničko razdoblje završi prve listopadske nedjelje. Tako Majka Gospodinova, privlači vjernički puk i na Bunarić, da pije spasonosne vode koja izvire iz Kristova boka kopljem probodena (Iv 19, 25-37), simbola sakramentalne Crkve.“
Treba svakako spomenuti da je kao stručni savjetnik pri izradi ove publikacije značajan dr. Dinko Aračić, izvrsne fotografije skupio je sam autor kao i njegov nerazdvojni suputnik Nedjeljko Jukić, slog je izradio Kamenko Jolić a oblikovanje Neven Marin.
I završavamo stihovima Branimira Jelenića...
Od Trsata do Aljmaša
Ti si majko, snaga naša.
Od Poreča do Škrpjela
Svetišta su tvoja bijela.
Sinj, Olovo i Tekije
Svud nas tvoja ljubav grije.
Brijeg Široki i Kondžilo
Štitilo je tvoje krilo.