Uz misna čitanja 2. vazmene nedjelje razmišlja p. Alan Modrić
Uskrsnuće Gospodina
Isusa Krista od mrtvih temelj je naše vjere koji donosi radost i mir, te izgrađuje
vjersku zajednicu koja se nerijetko nalazi pod udarom vlastitih dvojbi, strahova i
tjeskoba, kao što se to dogodilo apostolima i učenicima Gospodnjim nakon njegove smrti.
Tijekom vazmene osmine imali smo priliku slušati evanđeoske izvještaje koji su nam
dali naslutiti u kakvom se stanju duha nalaze osobe koje su pratile Isusa tijekom
njegovog zemaljskog poslanja i svjedočile njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. I na 2.
vazmenu nedjelju, poznatu pod imenom Bijela nedjelja ili Nedjelja Božanskog milosrđa,
slušamo što Uskrsli Gospodin donosi u živote ljudi, kako pobjeđuje sumnju, strah i
nevjericu. U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih slušamo o životu prve kršćanske
zajednice i djelovanju apostola među ljudima. Uskrsli Gospodin podupire apostole u
njihovom radu koji se odražava u mnogim znamenjima i čudesima koje su oni činili u
narodu. Ono što je Isus za svoga zemaljskog djelovanja ostvario oslobađajući čovjeka
od sila zloga, sada nastavlja u svojim apostolima i učenicima, koji ponajprije prilaze
onima koji su potrebiti ozdravljenja kako duhovnoga, tako i tjelesnoga. Petar, prvi
među apostolima, onaj je koji predvodi i u ljubavi i dobroti koja se iskazuje bolesnima,
siromašnima i patnicima: njegova je sjena dovoljna da oni nađu ozdravljenje, mir i
radost. Na takvo blagotvorno djelovanje pozvana je Crkva i danas, da predvođena Petrom
naših dana prima u svoje majčinsko okrilje one kojima je najpotrebnije Božje milosrđe
i ljubav. To je najbolji način na koji mi kao vjernici možemo svjedočiti svjetlost
i radost Kristova Uskrsa. A da bi Crkva mogla tako djelovati, da bi mogla isijavati
svjetlo Uskršnjeg jutra, potrebno je da pred očima stalno ima sliku kakvu vidi apostol
Ivan kada piše Knjigu Otkrivenja čiji odlomak se čita kao drugo misno čitanje na 2.
vazmenu nedjelju. Potrebno je da vidi Sina Čovječjega koji je preuzeo našu ljudsku
narav u svemu, osim u grijehu, i pobjedom nad smrću otvorio nam je vrata vječnoga
života: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke
vjekova te imam ključeve Smrti i Podzemlja“. Svaki vjernik koji duboko prihvaća istinu
koju nam donosi Uskrs, to jest da je Gospodin Isus pobijedio našeg najvećeg neprijatelja,
smrt, on će time steći mir i radost duše u ovome svijetu, a u sljedećem će baštiniti
život vječni. Međutim, kao što dobro znamo iz vlastitog ljudskog iskustva, nije
uvijek lako vjerovati, moguće je proživljavati krizu vjere, i moguće je da se sumnja
i tjeskoba uvuku u naš vjernički život. O takvom stanju duha govori odlomak Ivanova
Evanđelja što čitamo na 2. vazmenu nedjelju. Prvo što čujemo u tom čitanju jest činjenica
da su apostoli u strahu od Židova, a taj strah uklanja Uskrsli Gospodin jednostavnim,
ali vrlo značajnim pozdravom: „Mir vama!“. Na mjesto sumnje i straha u srcima apostola
zavlada radost, oni dobivaju poslanje da tu radost šire dalje svijetom, a prvi dar
radosti koji trebaju donijeti ispaćenom i nemirnom ljudskom rodu jest oproštenje grijeha:
„Kojima otpustite grijehe, otpuštaju se“. Ipak, s ovim radosnim susretom Uskrslog
Gospodina i njegovih preplašenih i tužnih učenika ne završava kriza vjere, jer na
scenu stupa Toma, čovjek koji simbolizira i utjelovljuje nevjerne svih vremena. Međutim,
taj „nevjerni“ Toma ne simbolizira čovjeka koji je kategorički protiv Boga i njegovog
postojanja, koji odbija po svaku cijenu i najmanju pomisao da je Isus Krist uskrsnuo
i da je pobijedio svijet, nego taj i takav Toma utjelovljuje u sebi vječnu čežnju
i potragu za Bogom, jer kako lijepo kaže crkveni otac, sv. Augustin: „Nemirno je srce
naše, Gospodine, dok se ne smiri u tebi“. Tako je i nemirno Tomino srce, i ono je
ispunjeno tugom i strahom uzrokovanim gubitkom voljenog Učitelja, i zbog toga njegove
riječi: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim ruku u njegova
rebra, neću vjerovati“. Kako Uskrsli Gospodin odgovara na te riječi? Na svoj klasičan
način, strpljivo, s ljubavlju, ali i odlučno, iskazujući svoju brigu za svoga „nevjernog“
učenika. Ovdje susrećemo jednu drugu istinu o kojoj moramo voditi računa – čak i u
slavi uskrsne pobjede nazočni su znakovi muke, rane na tijelu Gospodinovom, ali to
nisu više rane koje bole i peku, nego dokazi ljubavi Božje koja liječi, tješi i krijepi
nas, nevjerne tome, koji tražimo nerijetko vidljive znake Božje nazočnosti. Primjer
apostola Tome, koji u početku iskazuje nevjeru i sumnju, a potom pobijeđen s Isusovom
ljubavlju i strpljenjem postaje njegov gorljivi borac i učenik, što je i dokazao,
prema predaji, svojom mučeničkom smrću, taj primjer nas uči kako se suočiti s trenucima
sumnje i krizom vjere u našem vlastitom životu: uvijek tražeći otvorena srca Gospodina
Isusa i njegovu ljubav, na način da budemo spremni vidjeti i u znakovima boli i patnje,
a ne samo u radosti i svjetlosti, ozdravljujuću i oslobađajuću snagu Kristovog Uskrsa.
Neka nas u tome prati Njegov blagoslov i zagovor Naše Nebeske Majke Marije, kako bi
i mi, poput Tome, jedanput mogli cijelim svojim bićem uskliknuti: „Gospodin moj i
Bog moj!“