Uz misna čitanja Cvjetnice razmišlja p. Danijel Koraca

Naš korizmeni hod polako ide prema svome vrhuncu, još samo nekoliko dana i Isusovo poslanje bit će dovršeno. Dva naziva današnje nedjelje, Cvjetnica i nedjelja muke Gospodnje, govore nam o dvostrukosti događaja o kojima razmišljamo i koje liturgijski oživljujemo, a koji su dio jedinstvenog događaja Isusa Krista. Isusu se svečano otvaraju vrata zemaljskoga Jeruzalema, kako bi on nama otvorio vrata i uveo nas u nebeski Jeruzalem.
Liturgija Cvjetnice otvara se procesijom u kojoj nosimo maslinove ili palmine grančice u spomen Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. Korizma, koju često uspoređujemo s hodom prema Uskrsu, na taj način, dobiva i svoj izvanjski izražaj, i mi zajedno s Kristom prolazimo završnu etapu. Pratili smo ga od njegova povlačenja u pustinju, uspinjanja na goru Tabor, svjedočili smo njegovu milosrdnom odnosu prema grešnicima, čuli smo i teške optužbe i nerazumijevanja vjerskih vođa, došli smo s njime do pred vrata Jeruzalema, zajedno s mnoštvom učenika radosni kličemo: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ I premda ovaj Isusov ulazak u Jeruzalem ima obilježja kraljevskoga ulaska, Isus je posve svjestan da će njegovo jedino prijestolje biti križ s kojega će sve privući k sebi.
Prvo i drugo čitanje službe riječi, treća pjesma o sluzi Jahvinu proroka Izaije i himan iz poslanice Filipljanima, kao i psalam, daju nam ključ za čitanje i razumijevanje evanđelja, muke Gospodina našega Isusa Krista, koja se ove godine uzima iz Lukina evanđelja. U Isusovoj muci promatramo njegovo poniženje, lišavanje njegova božanstva, njegovo spuštanje do krajnjih ljudskih granica, do same smrti, kako bi se ostvario plan spasenja. Prvo čitanje, nakon što je sluga Jahvin na sebe preuzeo napade, završava konstatacijom „znam da se neću postidjeti“ jer „Gospodin Bog mi pomaže“. Također i psalam, nakon što je proročki navijestio Isusovu muku na križu, njegove probodene ruke i noge, bacanje kocke za njegovu odjeću, završava hvalom. Nakon svega „sada ću braći svojoj naviještati ime tvoje.“ Himan poslanice Filipljanima, pak, nakon što je opjevao Kristovo utjelovljenje i njegovu smrt na križu kao izraz njegovoga lišavanja jednakosti s Bogom, izraz njegove poniznosti, završava Kristovim uzdignućem, on je preuzvišen kako bi se na njegovo ime prignulo svako koljeno. Muka koju smo pozvani na Cvjetnicu meditirati, pretposljednji je korak do spasenja, u poniženju već se nazire uzdignuće. Dok slijedimo Krista na putu njegove pregorke muke, a to smo vjerujem i često činili ove korizme u pobožnosti križnoga puta, pogled već sada treba usmjeriti prema proslavi, prema Uskrsu.
Premda bi bilo potrebno zaustaviti se na svakom pojedinom događaju iz muke i promatrajući ga crpiti plod za naš konkretni život, htio bih se zaustaviti na samom početku evanđeoskog izvještaja. Sveti Luka piše kako Isus sjeda s apostolima za stol govoreći im kako je to zajedništvo u koje stupaju čežnja čitave njegove duše. To je prva euharistija. Za nas danas to je spomen čin njegove muke, smrti i uskrsnuća. U dvorani posljednje večere to je bila anticipacija onoga što će se dogoditi na križu. Isus u svoje ruke uzima kruh kojeg lomi i dijeli apostolima kao svoje tijelo, jednako tako i čašu koju im pruža kao čašu novoga Saveza, Saveza u njegovoj krvi. Na taj način Isus pod sakramentalnim znakovima kruha i vina ostvaruje ono što će na križu ostvariti na fizički način, predati svoje tijelo, proliti svoju krv za nas i naše spasenje. Svaka naša sveta misa, kao što rekoh, je spomen čin njegove muke, smrti i uskrsnuća. Svaki puta kada sudjelujemo na misi na otajstveni smo način prisutni u samom događaju spasenja, premda smo vremenski od njega udaljeni gotovo dvije tisuće godina. No, za kršćanina ne bi trebalo biti dovoljno samo prisustvovati, premda vidimo da za većinu ni prisustvovanje na misi nije važno, nego bi trebali i biti dionici te žrtvene gozbe koja je ujedno i predokus one nebeske, pričestiti se. Zajedništvo koje kušamo u pričesti, u Tijelu i Krvi Kristovoj, znak je zajedništva u jednome Tijelu, u Crkvi. No, jednako tako znak je i onoga zajedništva u vječnosti, u nebeskome Jeruzalemu gdje nas je Krist uveo opravši nas u svojoj krvi.
Dok sudjelujemo u misi Cvjetnice, kao i u obredima Velikoga tjedna, imajmo na umu da se Krist želi susresti s nama, da žudi za zajedništvom za stolom njegova Tijela i Krvi. "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom". Jeruzalem je otvorio svoja vrata da u njega uđe Kralj slave, otvorimo mu i mi vrata svoga srca.