Uz misna čitanja blagdana svetoga Josipa razmišlja p. Danijel Koraca

Jedan od vidika liturgijskih čitanja svetkovine svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, zaštitnika naše Domovine, jest onaj o Isusovu zemaljskom porijeklu. Prvo čitanje iz Druge knjige Samuelove donosi nam Božje riječi upućene Davidu po proroku Natanu. Bog će podići Davidu potomka, koji će se roditi od njegova tijela, ali će mu otac biti Bog. On mu obećava čvrstinu prijestolja i vječnu trajnost. U ovim riječima iščitavamo mesijanski navještaj. Mesija će se roditi od potomstva Davidova. Stoga je sv. Matej pišući svoje evanđelje precizno izradio Isusovo rodoslovlje iz kojega se može vidjeti da je Isus taj potomak Davidov.
Današnje evanđelje upravo započinje zadnjom rečenicom iz toga rodoslovlja. „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.“ Matej je svoje evanđelje u prvom redu pisao Židovima, stoga mu je i stalo do toga da pokaže kako je Isus upravo onaj obećani potomak Davidov. Kao potomak Josipov, Isus je kraljevskog podrijetla. Josip je pred zakonom njegov pravni otac. Prema evanđeljima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom kao brižan čuvar, skrbnik i otac obitelji.
Premda su evanđelja siromašna u spominjanju svetoga Josipa, iz današnjega evanđelja možemo samo malo naslutiti kakav je bio život toga čovjeka. To je bio život predanja u Božjoj providnosti. Nije bez muka i poteškoća pratio onoga koga mu je nebo povjerilo. Prihvaća Marijinu trudnoću, uključuje se u Božji plan spasenja ni približno znajući što će se sve dogoditi. Potom je slijedio put u Betlehem s trudnicom, traženje prenoćišta, odbijanje od svih, porod u štali, bijeg u Egipat, povratak u Nazaret, gubljenje dvanaestogodišnjeg Isusa na hodočašću u Jeruzalem – ovo su samo neki događaji o kojima nam evanđelja govore, a zasigurno ih ima još mnogo koja nisu zapisana, ali su sadržana u Matejevom opisu svetoga Josipa kad kaže da je on bio muž pravedan. Možda je ovo i najjača poruka lika sv. Josipa za nas danas. Poruka svima onima koji se pitaju kako živjeti u ovome svijetu koji iz dana u dan pred nas stavlja sve veće zahtjeve, u svijetu koji izvrće vrijednosti, u svijetu u kojem se čini da lakše i bolje žive oni koji lažu, kradu, koji ne prežu ni pred kojim sredstvom kako bi samo sebi osigurali boljitak.
Biti pravedan znači biti u uskoj povezanosti s onim jedinim Pravednim, koji će suditi nebo i zemlju. Pravedan u biblijskom smislu znači ono što bismo mi danas rekli biti svet. Nažalost svetost često povezujemo s nekim krivim slikama i konceptima. Ispijeni, blijedi likovi s nagnutim glavama. Svetost je tako postala nešto daleko, neostvarivo, mučno, pa i odbojno. No, svetost je ispunjenost Božjim životom. Bog ne ispija život, nego ga daje u obilju. Svetost je život u povezanosti s Bogom, suživot do te mjere da Božje misli postaju naše misli, Božji puti naši puti. Koliko ima svetaca oko nas a ne primjećujemo ih jer ih gledamo s krivim naočalama. Nisu li sveti svaki onaj otac i svaka ona majka koji se u tišini žrtvuju za svoju obitelj, koji svoju djecu nastoje odgojiti na vrijednostima evanđelja, ne podliježući amoralnom duhu vremena u kojem živimo?
Takav je bio sv. Josip. Čovjek koji je bez puno govora, radeći i žrtvujući se za svoju obitelj, živio život vjere i predanja. Zato i danas čitamo u drugom čitanju Pavlovo razmišljanje o vjeri koje potkrepljuje primjerom praoca Abrahama. Nije Abraham postao praocem naroda po zakonu, nego po vjeri. Zato što je povjerovao da će se ispuniti sve što mu je Gospodin rekao, i to u nadi protiv svake nade. U sličnoj se situaciji našao i Josip. Bog je ušao u njegov život, vjerojatno preokrećući sve ono što je taj mladi čovjek za sebe bio isplanirao, ali u vjeri prihvaća Božji plan za svoj život, ne ostaje slijepo vezan za ono što si je isplanirao. I mi od sv. Josipa trebamo učiti kako valja svoj život planirati, ali na način da budemo uvijek osjetljivi za Božje djelovanje u našem životu, s povjerenjem da Bog svime upravlja i da je njegov plan bolji od svih mojih konstrukcija koje su plod tko zna kakvih mojih nagnuća i želja kojih često puta nisam niti svjestan.
Od svetoga Josipa učimo se pravom stavu vjere i predanja Bogu; življenju i zauzimanju za Božje vrijednosti i vrijednosti kraljevstva kojeg smo dio – istina i život, svetost i milost, pravda, ljubav i mir – i onda kada nas sve upućuje da je bolje izabrati neki drugi put. Učimo se vjernosti u teškoćama, a osobito u onim trenucima koje nazivamo duhovnom suhoćom, tamnom noći, onoj teškoj noći kao što je bila i Josipova kada se odlučivao što napraviti s trudnom Marijom. Naš duhovni život često puta je baš takav. Mučan i nejasan. Reći će sv. Terezija Avilska, velika štovateljica sv. Josipa, "Ljubav prema Bogu ne sastoji se u suzama i slatkim osjećajima, već u tome da mu služimo u pravednosti, u muževnoj odvažnosti i u poniznosti."