Kritika i samokritika - možemo li iz njih nešto naučiti?

Jučer su novinari ostali oduševljeni papom Franjom. Posebice se također ističe i njegovo razumijevanje onih koji nisu vjernici, ali on ih, barem u tišini srca ipak blagoslivlja. Danas je pak Papa govorio o nažalost čestoj spremnosti da olako osudimo ili bacimo kamen na drugoga. U našoj je pak, hrvatskoj, stvarnosti to redovitost i o tomu vrve tekstovi i naslovi u novinama i na elektronskim portalima. Tako se šire međusobne optužbe i neispravno dokazuje ispravnost. Aralica je pisao o mentalnim komunistima, a njima je ipak bila jedna od temeljnih riječi kritika i samokritika. Sada pak tomu nema ni traga. Zar kritika ne postoji za to da se bolje otvore oči za ono što nam je možda promaklo? Zar samokritika ne postoji za to da se uoče propusti i promašaji da se nakon naučene lekcije pokuša stanje popraviti? No u nas se opet pojavljuje verbalni delikt, a podobnost postaje kriterij prosudbe. Da nije tako, ne bi se novinarki s HRT-a ukinula emisija, niti bi novinarsko društvo sluganski reagiralo na to; ne bi bilo ni privođenja Mamića. Neke pak udruge smatraju, kako se izjašnjavaju u svojim priopćenjima da bi prije bili za odlazak iz politike neki ministri pa čak i predsjednik vlade. Posebna je priča o Srbima koji ne vole Hrvatsku, ali vole njezin novac. Ako ne vladaju onda su ugroženi pa ih valja držati na dlanu kao kap vode jer ako ih se samo strogo pogleda već se ponašaju kao neke razmažene princeze. Ne bi li stoga ipak bilo vrijeme da se stane na loptu i počne razložno dijalogizirati na temelju objektivnih činjenica i argumenata.