Uz misna čitanja 5. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

U svojem najstarijem sadržaju korizma je vrijeme u kojem se pripremaju kandidati koji će primiti sveto krštenje u vazmenoj noći. Korizma je put njihove posljednje pripreme za kupelj krštenja koja će u njima započeti nešto novo. Staro nestaje, a novo nastaje. U svetoj vodi suobličeni smrti Kristovoj prispijevaju k uskrsnuću od mrtvih. Taj put kandidata prema krštenju prati čitava zajednica. Na određeni način svi su tijekom korizme pozvani posvijestiti si veličinu primljenoga dara i onda u vazmenoj noći zajedno s novokrštenicima obnoviti svoja krsna obećanja.
Kako se približavamo Uskrsu tako se sve više upoznajemo s Božjim milosrđem koje nadilazi svako ljudsko poimanje. Krist kojeg pred nama liturgija oživljava, danas se nalazi na još jednom u nizu farizejskih i pismoznanačkih ispitivanja. On koji je prijatelj grešnika, koji ulazi u njihove kuće i s njima blaguje, sada mora odlučiti što učiniti s preljubnicom koja je uhvaćena u samom činu preljuba. Pokaže li se blag i milosrdan počinit će hulu, jer preljubnica je već po Zakonu osuđena na smrt, i samim time na sebe će usmjeriti kamenje koje ovi već drže u rukama spremni da ga bace. Presudi li pak preljubnici smrt, u vodu padaju sve njegove riječi o milosrđu, Sinu Čovječjem koji je vlastan praštati grijehe, pokazat će se kao onaj koji vara i iskorištava ljudsku naivnost, njihovu bijedu i bespomoćnost. Zasigurno su farizeji i pismoznanci pomislili da su priredili savršenu zamku. Ali kao i obično Isus iznenađuje. Saginje se i piše po tlu. Vjerujem da je svima onima koji su gledali film Pasija u sjećanje urezana ova scena, scena Isusovog prsta koji prolazi kroz pijesak dok žena sa strane čeka što će s njom biti, njezin život visi o tankoj niti. Razne su interpretacije onoga što je Isus pisao, ali meni je nekako najdraža ona koja Isusov prst koji piše po zemlji dovodi u vezu s Božjim prstom koji na Sinaju urezuje u kamene ploče riječi koje će preko Mojsija dati svome narodu. Riječi, deset zapovijedi kako ih obično nazivamo, na kamenim pločama dio su sklapanja saveza u pustinji nakon izlaska iz Egipta. Kad je narod prihvatio riječi koje mu je Bog preko Mojsija rekao, Mojsije je između Boga i naroda sklopio savez poškropivši ga krvlju žrtvovanih životinja. Sklapanje saveza dalo je židovskome narodu novi početak. Koje je riječi Isus napisao na tlu ne znamo, ali u njegovu postupanju prema preljubnici naziremo srž novoga zakona, novoga saveza. Nakon što su svi oni koji su obdržavali Zakon, Savez, spustili svoje kamenje, prešutno priznavši da su i sami grešnici, Isus ustaje sa zemlje i govori grešnici: Ja te ne osuđujem…idi i ne griješi više. Isus oprašta grijeh, grijeh za koji je kazna prolijevanje krvi, smrt. Umjesto da kazni preljubnicu on joj oprašta. Umjesto da kazni bilo kojega grešnika, Isus dragovoljno prihvaća smrt u našu korist, prolijeva svoju krv za naše spasenje. Kristova smrt na Križu uspostava je novoga saveza, saveza u njegovoj krvi. Taj novi savez udara temelje novom narodu, Crkvi. Zakon koji je određivao da se grešnika treba pogubiti, i to takvom smrću koja će biti primjer i opomena ostalim grešnicima, u Kristu gubi svoju snagu. Kazna se pretvara u milosrđe. Možda nam se čini kako je Isus relativizirao krivnju preljubnice, kako je olako prešao preko tako teškog grijeha kao što je preljub. Nipošto! Vidimo to iz dvije Isusove izjave. „Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“. Tom rečenicom Isus jasno daje do znanja da je žena kriva za grijeh i da zaslužuje kaznu. Ali kaznu zaslužuje i svaki drugi grijeh, ne samo onaj koji je javan i poznat. Možemo reći da je Isus sa žene preusmjerio pažnju na sve prisutne, s vanjštine na nutrinu, poručivši svima: ispitajte svoje srce. Tko je od vas pred Bogom bez krivnje? Postupak onih koji su ženu optuživali jasno pokazuje da takvoga nema. Nema ga niti danas. Jedini koji nas može osloboditi krivnje je Bog, jedini koji je svoga vlastitoga Sina predao za naše grijehe. Druga izjava koja nam svjedoči koliko ozbiljno Isus shvaća grijeh je: „idi i ne griješi više“. U prvom djelu riječi koje su upućene preljubnici – ja te ne osuđujem – vidimo beskrajno Božje milosrđe i ljubav prema čovjeku. No, ovaj drugi dio govori nam i o zahtjevnosti koju Bog stavlja pred čovjeka. Ne možemo i ne smijemo olako shvaćati Božje oproštenje. Nema toga grijeha kojeg Bog ne može i ne želi oprostiti, ali pozvani smo isto tako grijeh izbjegavati, ozbiljno shvatiti svoje odstupanje od onoga na što smo kao kršćani pozvani živjeti.
Još se jedna scena iz filma Pasija, a povezana je s liturgijskim čitanjima, usjekla u moje pamćenje. To je scena susreta Isusa i njegove Majke. Isus nosi križ, ide k ispunjenju svoje misije, na tom putu susreo je Mariju, majku koja trpi zajedno sa svojim sinom. Riječi koje joj u tom susretu upućuje imaju svoj izvor u prvome čitanju iz knjige proroka Izaije, a svoju ponovnu primjenu u knjizi Otkrivenja: „Evo, činim nešto novo“. Susret između preljubnice i Isusa, opraštanje grijeha, otkriva nam svu novinu koju će Isus svojom mukom i smrću na križu ostvariti do kraja. Pomiriti će Boga i čovjeka, onaj rascjep kojeg je učinio grijeh premostit će njegov križ, njegova ljubav.
Na početku sam spomenuo kako cijela zajednica prati kandidate za krštenje u vazmenoj noći i kako ćemo svi zajedno obnoviti svoja krsna obećanja. Po krštenju će novokrštenicima biti oproštena kazna istočnoga grijeha, ali i svi osobni grijesi koje su do tada počinili. Mi ostali pristupimo sakramentu pomirenja kako bi doista godišnja proslava Uskrsa bila jedan novi početak za svakoga od nas.