Kardinal Jorge Mario Bergoglio je dakle novi Papa, a izabrao je ime Franjo. Sedamdeset
šestogodišnji nadbiskup Buenos Airesa prvi je papa iz Družbe Isusove i prvi iz Južne
Amerike. Biskupsko geslo novoga pape je latinska izreka 'Miserando atque eligendo',
uprizoruje Isusovo ponašanje prema cariniku, (javnom grješniku) kojeg je mislosno
pogledao i odabrao ga. Papin grb na plavoj pozadini u sredini ima Kristov monogram,
izrađen u tipičnom isusovačkom grafičkom obliku, osim toga jednu zvijezdu i grozd.
Evo kratke biografije pape Franje . Ponizan i uvijek uz ponizne, kao svećenik i
kao biskup, a danas kao Petrov nasljednik. Prvi papa iz Družbe Isusove, prvi s imenom
Franjo, rođen je 17. prosinca 1936. godine u obitelji talijanskog podrijetla. Otac
mu je bio djelatnik željeznica a majka domaćica. Već kao mladac novi se papa odlikovao
evanđeoskom jednostavnošću. Ljubitelj je nogometa, navija za momčad svetoga Lovre,
a, kao i svaki Argentinac, voli i tango. Završio je za kemijskog tehničara, a
potom je odabrao svećenički poziv i stupio u sjemenište Villa Devoto, potom u novicijat
Družbe Isusove. U Čileu je studirao humanističke znanosti a 1963, kad se vratio u
Buenos Aires, doktorirao je iz filozofije na kolegiju 'San José' u San Miguelu. Predavao
je knjiženost i psihologiju u kolegiju Bezgrješne u Santa Fe, potom u kolegiju San
Salvatore u Buenos Airesu. Za svećenika je zaređen u prosincu 1969. godine, a 1973.
je položio vječne zavjete. Iste je godine u srpnju izabran za provincijala Družbe
Isusove u Argentini i tu je dužnost obavljao šest godina. Zauzimao se za ekumenski
dijalog, ljubitelj je kulture, posebice klasične književnosti. Uvijek je posebnu pozornost
posvećivao mladima, naročito najpotrebitijima. Papa Ivan Pavao II. 1992. godine
imenuje ga pomoćnim biskupom Buenos Airesa. Naroda ga je odmah prihvatio poradi njegova
jednostavnoga života i posebne živosti. Nadbiskupom je glavnog grada Argentine postao
1998., a nekoliko je godina bio i predsjednik Argentinske biskupske konferencije.
Blaženi Ivan Pavao II. ga 2001. godine uvrstio ga je u Kardinalski zbor, s naslovom
crkve svetoga Bellarmina. Unatoč svim promjena on se i njegov način pastoralnog
rada nije mijenjao. Na posao ide javnim prijevozom, uvijek daje prednost siromašnima,
a u katedrali ispovijeda kao i svaki drugi svećenik. Kao biskup i kardinal pred ustanovama
neustrašivo brani ljudsko dostojanstvo, uvijek ističući da se Crkva nikada ne smije
zavaravati veličinom. Kao svećenik, biskup i Papa uvijek i posvuda svjedoči svoju
evanđeosku jednostavnost. Ta se jednostavnost osjetila i u Vatikanu kada je bio pridodani
glavni izvjestitelj na Biskupskoj sinodi 2001., ili kad je prije osam godina sudjelovao
u konklavama na kojima je Joseph Ratzinger izabran za papu. Njegov se život i
njegovo pastirsko djelovanje ne temelji – kako je u jednom intervjuu prije nekoliko
godina izjavio – na nekoj ideologiji nego „na zanosu susreta s Isusom, na divljenju
njegovoj osobi“. Čovjek je duboke duhovnosti, a u razgovoru s jednim novinarom o čudesima
ustvrdio je: Slažem se s Manzonijem, koji veli: nikad nisam našao da je Gospodin započeo
neko čudo i da ga nije dobro završio. Ta tvrdnja sada izgleda poput čestitke za njegov
tek započeti pontifikat.