Uz misna čitanja 4. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca
Prispodobe su specifična
pripovjedačka tehnika kojom se Isus često služi kako bi svoje slušatelje, koristeći
primjere iz svakodnevnog života, doveo do razumijevanja poruke spasenja. U svome obraćanju
ljudima Isus se koristi različitim tehnikama kako bi svome slušatelju što više približio
svoju poruku, kako bi zapravo sam slušatelj Isusovo propovijedanje poistovjetio sa
svojim razmišljanjem, kako bi uvidio da su Isusove poruke i njegovi stavovi zapravo
duboko u njemu ukorijenjeni, ali su životne okolnosti učinile da se na njih zaboravilo.
Današnja prispodoba, upućena u prvom redu farizejima i pismoznancima koji su mu prigovarali
da blaguje s grešnicima, vjerujem nam je svima dobro poznata. Radi s o ocu i njegova
dva sina. Mlađi sin traži svoj dio dobara još za očeva života, uzima novac i odlazi
u kraj u kojem je spiskao sve što je imao. Ostavši bez ičega zapošljava se kao čuvar
svinja, nečistih životinja, i u krajnjoj neimaštini želi se hraniti rogačima koje
su jele svinje, ali niti to mu nitko nije htio dati. U stanju krajnje bijede, fizičke
i duhovne, dolazi mu misao da bi se mogao vratiti ocu i od njega zatražiti da ga primi
kao najamnika. Stariji sin je ostao s ocem i nastavio svoj život uvjeren da ga zbog
njegova postupka očekuje nagrada. Iz ponašanja obojice braće vidimo koliko slabo
poznaju svog oca. Ne poznaje ga mlađi koji osjeća da ga boravak uz oca guši, sputava,
želi veću slobodu, autonomiju o donošenju odluka. Koliko je slabo poznavao oca još
više vidimo kad se odlučio vratiti, uvjeren da ga otac neće primiti natrag kao sina,
nego kao jednog od svojih najamnika. Stariji pak sin živi uz oca uvjeren u svoja prava.
Koliko je njegovo ogorčenje vidimo kad ocu predbaci njegovo postupanje prema mlađem
bratu. Imao je svojih očekivanja koja se nikada nije usudio izreći pred ocem. Pravio
se da voli oca, da je uz njega, ali zapravo je jedva čekao da se oca riješi kako bi
mogao i on uživati u dijelu bogatstva koje ga slijedi. Sputavao ga je nekakav strah,
obzir. Zapravo je doživljavao oca kao kakvoga gospodara i prema njemu je imao sluganski
odnos. U ponašanju oba ova brata možemo promatrati i svoje ponašanje, svoja udaljavanja
od Boga, svoje iskrivljene slike Boga. Ne osjećamo li se i mi često puta sputani Božjim
zapovijedima, tražimo više slobode, više autonomije u donošenju odluka za svoj život?
Doživljavamo Boga kao onoga koji me zarobljava, a ne kao onoga koji me čini slobodnim.
Nisu uvijek ograničenja zato da me drže u nekom robovskom odnosu, nego da mi sačuvaju
slobodu i dostojanstvo. Niti jedan roditelj ne čini dobro svome djetetu dozvoljavajući
mu sve bez ikakvih ograničenja i uputa, kao da bi život bio poput kakva izloga iz
kojeg uzimamo ono što nam se sviđa a da za to nećemo morati ništa platiti. Sve jednom
dođe na naplatu, a cijena loših izbora je prevelika. Umijeće roditeljstva je u tome
da dijete usmjeri na prave vrijednosti koje ga izgrađuju u cjelovitu osobu, štiteći
ga od onoga što može štetiti njegovu razvoju. To je ono što Bog želi za svakoga od
nas, premda se ne želi suprotstaviti našoj slobodnoj volji. Poštuje naše izbore pa
i onda kada vidi da nas oni vode u propast. Baš onako kako je učinio i otac iz prispodobe.
Ne čini li grijeh upravo to da se osjećamo poput propalih, poput shrvanih, izgubljenih?
I što se više pokušavamo svojim snagama osloboditi, padamo sve dublje. Koliko bi sebi
mlađi sin prištedio poniženja da se odlučio vratiti ocu odmah čim je ostao bez novaca.
No, nije se htio poniziti, a zapravo ga je to dovelo u još ponižavajuću situaciju.
Dignuti se i vratiti se, to je put obraćenja. Zaokret, promjena smjera od daljnjeg
propadanja prema oproštenju. Stvarna promjena događa se u trenutku susreta s ocem.
Tek tada vidimo oca u pravoj svjetlosti. On vidi iz daleka, ganut je, trči, baca se
sinu oko vrata, ljubi ga, vraća mu njegovo sinovsko dostojanstvo. Događa se ono što
nam je sv. Pavao rekao u drugome čitanju: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro
uminu, novo, gle, nasta! Boga nas sa sobom pomiri po Kristu, ne ubrajajući nam opačina
naših. Sveti Pavao sam doživjevši snagu Božjega oproštenja umjesto Krista zaklinje:
dajte, pomirite se s Bogom! Korizma je vrijeme crkvene godine koje nas možda više
nego bilo koje drugo doba godine poziva upravo na pomirenje s Bogom. Dobro je uvijek
podsjetiti se da nas i kao članove Crkve obvezuje zapovijed da se svake godine najmanje
jednom ispovjedimo i o Uskrsu pričestimo. Susreli smo se u ovom evanđelju s dva
sina. Jednim koji iz grijeha ide u grijeh dok ne dotakne samo dno, koji jedva skuplja
hrabrost vratiti se ocu, priznati svoju pogrešku. Drugome se pak sinu čini da ni u
čemu ne griješi, a zapravo nema ljubavi niti za oca, niti za svoga brata. Izjeda ga
njegov egoizam. Oba sina slika su svakoga od nas. S jedne strane skloni smo padati
u grijeh, a s druge strane često upadnemo u napast da mislimo da grijeha nemamo. Iskoristimo
ovo vrijeme korizme da preispitamo svoju savjest, pogledajmo sebe onakvi kakvi jesmo,
u svojim odnosima prema Bogu, prema našim bližnjima, ali i prema samima sebi. Ako
nas savjest ne optužuje, možemo zaufano Bogu, reći će sv. Pavao. Ako nas pak u bilo
čemu optužuje, uđimo prije u ispovjedaonicu, priznajmo svoje grijehe, zamolimo Boga
za oproštenje. On nas već sada gleda, dok smo još daleko, i želi potrčati prema nama,
pasti nam oko vrata i izljubiti nas. Želi nam vratiti ono naše pravo dostojanstvo
njegovih sinova i kćeri.