Recenzija knjige, Božica Bartovčak

Budi kao Bog – Postani čovjek, na tragu kršćanskog humanizma – naslov je knjige patra Ivana Kopreka. To je 46-ta knjiga u biblioteci Obnovljenog života Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu. O knjizi govori Božica Bartovčak:
Pater Ivan Koprek, isusovac i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu predaje opću i individualni etiku te filozofiju kulture, a od g. 1999. glavni je urednik međunarodnog časopisa Disputatio philosophica, te je predsjednik Centra za poslovnu etiku pri Filozofskom fakutetu Družbe Isusove iz čega proizlaze i njegove organizacije stručnih skupova kao i pokretanje posebne biblioteke Munus koja prati znanstveni projekt „Poslovna etika i religijska kultura“ koju pak financira i Ministarstvo obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. To je tek manji dio zadataka i odgovornosti koje je pater Ivan Koprek i kao bivši provincijal Družbe Isusove u Hrvatskoj, obnašao.
Svojom knjigom Budi kao Bog – postani čovjek, na tragu kršćanskog humanizma objelodanjuje svoje refleksije nad Evanđeljem, kako sam autor naziva knjigu u svojem uvodu te je plod višegodišnjeg promišljanja o svijetu našeg zapadnog kršćanskog kruga, kojemu je to kršćanstvo već „na vrh glave“ i kao da ga se želi otresti, tj. osloboditi. A tu je pojavnost pater istaknuo time što je spomenuo kako je prije 20 godina ondašnji kardinal Ratzinger shvatio kao patološku mržnju samih europljana prema vlastitoj povijesti i napose prema kršćanstvu da bi se do današnjeg dana namnožili kritičari i osporavatelji u osobama vodećih europskih intelektualaca od francuskog filozofa Michelea Onfraya, talijanskog matematičara i logičara Piergiorgio Odifreddija, njemačkog Herdera Schnädelbacha do engleskog biologa Richarda Dawkinsa i publicista Christopher Hitchensa. Patrova forma razmišljanja nad, daleko je od propovijedi, iako bi se i tako mogla shvatiti, bliža je suvremenom svakodnevnom govoru fejsbukovskog naraštaja kako mlađih tako i starijih korisnika te se poglavlja nižu kako već koje razmišljanje nadolazi, ali ne nepovezano nego vođeno nitima pitanja odakle, kamo, zašto te se u prvom poglavlju pod naslovom „Briga za sutra i izazov prolaznosti" usredotočuje na ono u što je upleten suvremeni čovjek, a zapravo nas vodi putem adventa, preko Božića i korizme do Uskrsa slijedeći logiku liturgijske godine. Pater se tako ne upušta u polemike i apologetiku s tim takozvanim velikim intelektualcima, nego na tragu mislilaca kršćanskog humanizma poput Jacquesa Maritaina, Gilberta K. Chestertona, Clivea S. Lewisa nudi svoje gledanje stvarnosti kroz navještaj Radosne vijesti. Naoko tečno, jasno, razumljivo, iskreno i istinito formiranje stavova i shvaćanja želi ponuditi današnjem tražitelju sav smisao i jedinstvenost osobe Isusa Krista, no ujedno donosi i svu težinu filozofske misli koja je upravo po patrovim izričajima razumljiva, a ne nekakva nedohvatna intelektualna izrečenost koju mogu razumjeti veliki intelektualci i raznorodni mislioci. Dakle, štivo je namijenjeno široj vjerničkoj publici željnoj propitivanja s vidika jesam li i kakav sam zapravo čovjek.
Jedno od poglavlja uvodi nas u posebno, fascinantno i drukčije ozračje Božića naslovom „Miris Boga u čovjeku“ te započinje tekstom sedamnaestogodišnje blogerice koja se žali na jednoličan doživljaj Božića u cijeloj gunguli potrošačkog jurcanja za božićnim stereotipima dok njezin mladi duh čezne za onostranim, patru je taj iskreni opis izvukao olfaktivni doživljaj i smještaj Boga u okruženje zadaha štalice, a također i u naš smrdljivi svijet pohlepe, površnosti, grijeha, jada i muke, napokon u kontekstu mirisa ne spominjući već tako otrcanu asocijativnost božićnih čajeva, sajmova s nezamjenjivim cimetom, klinčićem, kuhanim vinom i svim onim zapadnjačkim mirisima naranči, borove smole i pečenih kolača koji zapravo izuzimaju doživljaj onih s druge strane zemaljske kugle koje more isti sudbinski zgužvani odnosi koji vonjaju od znoja gorčine života i u takav svijet dolazi mali Bog sa svojim mirisom nevinosti i vječnosti… pa pater na jednom mjestu zaključuje...No, mi ljudi, ne znam iz kojih sve razloga, kao da se radije uživimo u uloge promatrača i gledatelja, analitičara i kritizera, skeptika i pesimista...- kao ona blogerica, s početka. Miriše li vam Božić? Ili, još točnije: mirišemo li Mi na Božić? Sveti Pavao o poslanju kršćana piše u svojoj drugoj poslanici Korinćanima (2,15-17) „Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju“. Da, kršćani su miris Kristov, miris Božića u svijetu. Završava autor o Božiću.
Iako je fasciniranost Božjim utjelovljenjem očita iz poglavlja u poglavlje, nižući razmišljanja gradacijski približavajući Božju ljubav prema čovjeku stižemo s autorom do najdublje biti te ljubavi do patnje i boli križa - kojega uspoređuje u poglavlju Božji plus i minus, s križićem, matematičkim znakom zbrajanja, ili u poglavlju Ljudsko tijelo i Božji humanizam s kralježnicom tj, osovinom ljudskog života, te autor piše: „Ono što je u čovjekovu tijelu kralježnica, to je u životu križ. Tko pokuša živjeti bez njega, ostaje bez oslonca, bez snage i ponosa. Tko je pak u svoje tijelo, u svoj život i u svoj svijet ugradio križ, uvijek će ostati uspravan. Križonoša. Kristonoša. Naš osobni, ljudski i vjernički križ, živi od Kristova križa. Križu kršćani vjeruju, u križu dovršavaju zemaljski život.“
Tako, naime, promatrajući Boga i njegovo silaženje među nas da nam otkrije svoju ljubav, pozvani smo da se upravo s Njim poistovjetimo tako da budemo čovjek upravo kao što je On to htio, i bio to do kraja, na križu da bi s križa prešao granicu smrti u novost uskrsnuća.
I dok nam se u vlastitom životu nižu iz dana u dan trakovi prolaznosti, protjecanje vremena i dok smo u žurbi i natjecanju s vlastitim dosezima bilo u obitelji, poslu ili školi, pitamo se kamo nam kao vjernicima izmiče Godina vjere. Jesmo li je okusili i jesmo li je pokušali razmotriti, možda ne sveobuhvatno, nego samo iz svojeg osobnog „ja“. Na tom tragu ova nam knjiga može biti suputnica ne samo u jednom dahu čitanja nego zgodimice kroz cijelu vjerničku, tj. liturgijsku godinu, kroz cijeli naš preostali ovozemaljski život jer nam otvara odraze koji su se otvorili u patru Kopreku, ali žive i dalje u našim životima baš kao i svaki redak četiriju evanđelja.