Ima li koga od starijih
ljudi koji u školi nije učio krasopis? Ima li koga tko nije učio hrvatski jezik na
baštini naših najboljih pisaca što za djecu što za odrasle? Ima li koga tko nije posegnuo
za stranom literaturom i svjetskim imenima, a da nije poželio, ako već ne može čitati
u originalu, to čitati u lijepom hrvatskom prijevodu? Svojedobno sam se bavio jednim
našim isusovcem, duhovnim piscem, za kojega su rekli, kad je umro u Rimu, da je umro
najsvetiji čovjek Rima. Taj se pater osim duhovnim spisima bavio i jezikom. Ne samo
hrvatskim, nego više talijanskim i latinskim. Pisao je i pjesme. Čak je napisao i
gramatiku talijanskoga jezika za pravilno i lijepo izražavanje. To je pater Benedikt
Rogačić, Dubrovčanin. Ima li u nas još takva zanimanja za ljepotu jezika i izražavanja,
ili se pak nastoji na svim razinama od sabora dalje rabiti gotovo ulični rječnik,
pogotovu ako se nekomu netko usprotivi. A dobro znamo da se stvari, ako se lijepo
izreknu, lakše primaju, premda su kadšto i teške. Čemu pak služi i proučavanje jezika,
ako ne tomu, da na najljepšim uzorima narodnoga i književnoga izražavanja znademo
izreći svoju bit, svoj ponos. Svako prodiranje u tu bit i u gaženje toga ponosa, dolazilo
ono od nametanja nasljednika Vuka Stefanovića Karadžića koji nam niječu jezik, jer
bi nam zanijekali i našu narodu bit, ili pak dolazilo od onih koji su dobili povjerenje
naroda da tom narodu služe, a ne da nameću svoju volju, premda možda za to i traže
izgovor u navodnih znanstvenika koji su o vlastodršcima ovisni, dok su istodobno svjetski
poznate stručnjake obezvrijedili i vrijeđali. Zašto se primjerice časopisu Jezik uskraćuje
potrebna potpora? Želi li to netko opet, sada preko nametanja nekog novog pravopisa
gurati nas na istok, čega smo se krvavo oslobodili i kamo ne spadamo? Pitanja su ozbiljna
i s vidika naše vjerske baštine, a da o njima ne bismo progovorili, kako to razložno
na portalu hrvatskog kulturnog vijeća obrazlaže Hrvoje Hitrec. Stoga, ako nam netko
želi ukinuti našu riječ, želi nam ukinuti i našu ljepotu i naše biće, a to se ne bi
smjelo dopustiti. Smisao svojega bića izražavamo i ljepotom izričaja, a to spada na
Stvoriteljevu ljepotu i tako onda iz nje crpimo i razložnost ljepote hrvatskoga jezika
i izričaja.