Susret pape Benedikta XVI. i rimskih svećenika

Poseban je dar Providnosti za mene to što prije napuštanja Petrove službe mogu još vidjeti svoj kler, rimski kler. Uvijek je velika radost vidjeti kako Crkva živi, kako je u Rimu Crkva živa – rekao je papa Benedikt XVI. susrevši se 14. veljače u Dvorani Pavao VI. u Vatikanu, sa župnicima i svećenicima Rimske biskupije. Nazočni su svećenici Papu pozdravili pljeskom, za što im je Sveti Otac zahvalio riječima: „Hvala vam za vašu naklonost, vašu ljubav prema Crkvi i prema Papi; hvala!“.
Nakon pozdrava kardinala Agostina Vallinija, Papina vikara za grad Rim, Sveti je Otac svećenicima izrazio i veliku zahvalnost za njihovu molitvu koju je – kako je rekao u srijedu na općoj audijenciji – osjetio gotovo tjelesno. Iako se sada povlačim, u molitvi sam uvijek blizu svima vama, i siguran sam da ćete i vi biti blizu meni, iako ostajem skriven za svijet – rekao je Papa te dodao kako zbog stanja u kojemu se nalazi zbog svoje dobi, za današnji susret nije mogao pripremiti – kako je rekao - veliki, pravi govor, koji bi se očekivao; nego mislim na lagani razgovor o Drugom vatikanskom saboru, onako kako sam ga ja doživio.
Primijetivši na početku kako se na Sabor išlo – kako je rekao – ne samo radosno, nego puni zanosa, Papa je istaknuo nevjerojatna očekivanja i nade da će se sve obnoviti, da će doći do novih Duhova, novoga doba za Crkvu. Crkva je u to vrijeme bila još prilično jaka; nedjeljna praksa dobra, a svećenička i redovnička zvanja nešto smanjena, ali još uvijek dostatna.
Ipak, osjećalo se da Crkva ne ide naprijed, da se smanjuje, tako da je izgledala više kao neka stvarnost prošlosti, a ne nositeljica budućnosti – rekao je Sveti Otac podsjetivši kako se vidjelo da je odnos između Crkve i modernoga doba od samoga početka bio pomalo protivan, počevši s pogreškom u slučaju Galileo. Stoga se razmišljalo o ispravljanju toga pogrešnog početka, te o pronalaženju novoga odnosa između Crkve i najboljih snaga u svijetu, kako bi se otvorila budućnost ljudskoga roda, te istinski napredak – napomenuo je Papa.
Prva početna nakana – naizgled jednostavna – bila je reforma liturgije, koja je već bila započela s Pijom XII., koji je već bio preoblikovao Veliki tjedan. Druga je nakana bila ekleziologija, a treća Riječ Božja, Objava, a potom i ekumenizam. Što se tiče prvoga pitanja, liturgije, Papa je napomenuo da se nakon Prvoga svjetskog rata, posebno u srednjoj, zapadnoj Europi, razvio liturgijski pokret, kao ponovno otkrivanje bogatstva i dubine liturgije, koja je do tada bila gotovo zatvorena u svećeničkom Rimskom misalu, dok je narod molio sa svojim molitvenicima. Bile su to gotovo dvije usporedne liturgije – napomenuo je Sveti Otac te dodao da je tako bila istaknuta potreba za stvarnim dijalogom između svećenika i naroda, kako bi liturgija oltara i liturgija naroda bili samo jedna liturgija, aktivno sudjelovanje. Činjenicu da je Sabor započeo razgovorom o liturgiji, Sveti je Otac istaknuo kao vrlo pozitivnu, jer je tako istaknuto Božje prvenstvo.
Osvrnuvši se potom na bitne ideje Sabora, a ponajviše uskrsnoga otajstva kao središta kršćanskoga života, Papa je istaknuo da je u tom smislu šteta da se nedjelja danas pretvorila u kraj tjedna, dok je ona, naprotiv, prvi dan, početak. U nutrini imamo voditi računa o tomu, ona je početak, početak Stvaranja, početak ponovnoga stvaranja Crkve, susret sa Stvoriteljem i s uskrslim Kristom.
Sveti je Otac potom govorio o razumljivosti liturgije - umjesto da bude zatvorena u nepoznati jezik koji se ne govori – te o aktivnom sudjelovanju, te napomenuo kako su, nažalost, i ta načela bila krivo shvaćena. Razumljivost, naime, ne znači 'banalnost', jer veliki liturgijski tekstovi – pa i kad su na jezicima koji se govore – nisu lako razumljivi; potrebna im je stalna formacija kršćana, kako bi se on stalno razvijao i sve više ulazio u dubinu otajstva, te ga tako i razumio.
Osvrnuvši se na drugu temu, na Crkvu, Papa je istaknuo da su i u tom smislu prilike izgledale vrlo dobre, jer se nakon Prvoga svjetskog rata ponovno rodio osjećaj za Crkvu na nov način; ponajviše, ponovno je istaknut pojam, predviđen na Prvom vatikanskom saboru, mističnoga Kristova Tijela. Željelo se reći i shvatiti da Crkva nije neka organizacija, nešto strukturalno, pravno, institucionalno, nego je ona tijelo, živa stvarnost koja ulazi u moju dušu, tako da sam i ja sâm, upravo sa svojom dušom koja vjeruje, sastavni dio Crkve kao takve – istaknuo je Sveti Otac.
Istaknuvši potom da je vladala zamisao o boljoj definiciji zadaće biskupa, biskupskoga tijela, za to je – primijetio je Papa – pronađena riječ 'kolegijalnost', o kojoj se mnogo, pa čak i pretjerano raspravljalo. Ali, ta je riječ služila kako bi se izrazilo da su biskupi, zajedno, nastavak Dvanaestorice, tijela apostolâ – napomenuo je Sveti Otac te dodao – Mnogima je to izgledalo kao borba za moć, ali zapravo nije bila riječ o moći, nego o komplementarnosti čimbenika i potpunosti Crkve s biskupima, nasljednicima apostolâ kao temeljnim sastavnicama, a svaki je od njih noseći dio Crkve zajedno s tim velikim tijelom.
Još je veći problem bilo pitanje Objave – istaknuo je potom Sveti Otac objašnjavajući da je tu bila riječ o odnosu između Svetoga pisma i tradicije. Tu je borba bila teška, te je bila odlučujuća intervencija pape Pavla VI., koji je dao Saboru oko 14 formula na kojima je valjalo raditi, kako bi se potvrdilo da se vjera ne rađa samo iz jedne knjige, nego joj je potreban subjekt Crkva, prosvijetljen Duhom Svetim. Samo tako Sveto pismo govori i ima svu svoju pouzdanost. Na kraju je Sveti Otac istaknuo da su sva neslaganja bila nadvladana zahvaljujući papi, i zahvaljujući svjetlosti Duha Svetoga koji je bio nazočan na Saboru.