Poseban je dar Providnosti za mene to što prije napuštanja Petrove službe mogu još
vidjeti svoj kler, rimski kler. Uvijek je velika radost vidjeti kako Crkva živi, kako
je u Rimu Crkva živa – rekao je papa Benedikt XVI. susrevši se 14. veljače u Dvorani
Pavao VI. u Vatikanu, sa župnicima i svećenicima Rimske biskupije. Nazočni su svećenici
Papu pozdravili pljeskom, za što im je Sveti Otac zahvalio riječima: „Hvala vam za
vašu naklonost, vašu ljubav prema Crkvi i prema Papi; hvala!“. Nakon pozdrava kardinala
Agostina Vallinija, Papina vikara za grad Rim, Sveti je Otac svećenicima izrazio i
veliku zahvalnost za njihovu molitvu koju je – kako je rekao u srijedu na općoj audijenciji
– osjetio gotovo tjelesno. Iako se sada povlačim, u molitvi sam uvijek blizu svima
vama, i siguran sam da ćete i vi biti blizu meni, iako ostajem skriven za svijet –
rekao je Papa te dodao kako zbog stanja u kojemu se nalazi zbog svoje dobi, za današnji
susret nije mogao pripremiti – kako je rekao - veliki, pravi govor, koji bi se očekivao;
nego mislim na lagani razgovor o Drugom vatikanskom saboru, onako kako sam ga ja doživio. Primijetivši
na početku kako se na Sabor išlo – kako je rekao – ne samo radosno, nego puni zanosa,
Papa je istaknuo nevjerojatna očekivanja i nade da će se sve obnoviti, da će doći
do novih Duhova, novoga doba za Crkvu. Crkva je u to vrijeme bila još prilično jaka;
nedjeljna praksa dobra, a svećenička i redovnička zvanja nešto smanjena, ali još uvijek
dostatna. Ipak, osjećalo se da Crkva ne ide naprijed, da se smanjuje, tako da
je izgledala više kao neka stvarnost prošlosti, a ne nositeljica budućnosti – rekao
je Sveti Otac podsjetivši kako se vidjelo da je odnos između Crkve i modernoga doba
od samoga početka bio pomalo protivan, počevši s pogreškom u slučaju Galileo. Stoga
se razmišljalo o ispravljanju toga pogrešnog početka, te o pronalaženju novoga odnosa
između Crkve i najboljih snaga u svijetu, kako bi se otvorila budućnost ljudskoga
roda, te istinski napredak – napomenuo je Papa. Prva početna nakana – naizgled
jednostavna – bila je reforma liturgije, koja je već bila započela s Pijom XII., koji
je već bio preoblikovao Veliki tjedan. Druga je nakana bila ekleziologija, a treća
Riječ Božja, Objava, a potom i ekumenizam. Što se tiče prvoga pitanja, liturgije,
Papa je napomenuo da se nakon Prvoga svjetskog rata, posebno u srednjoj, zapadnoj
Europi, razvio liturgijski pokret, kao ponovno otkrivanje bogatstva i dubine liturgije,
koja je do tada bila gotovo zatvorena u svećeničkom Rimskom misalu, dok je narod molio
sa svojim molitvenicima. Bile su to gotovo dvije usporedne liturgije – napomenuo je
Sveti Otac te dodao da je tako bila istaknuta potreba za stvarnim dijalogom između
svećenika i naroda, kako bi liturgija oltara i liturgija naroda bili samo jedna liturgija,
aktivno sudjelovanje. Činjenicu da je Sabor započeo razgovorom o liturgiji, Sveti
je Otac istaknuo kao vrlo pozitivnu, jer je tako istaknuto Božje prvenstvo. Osvrnuvši
se potom na bitne ideje Sabora, a ponajviše uskrsnoga otajstva kao središta kršćanskoga
života, Papa je istaknuo da je u tom smislu šteta da se nedjelja danas pretvorila
u kraj tjedna, dok je ona, naprotiv, prvi dan, početak. U nutrini imamo voditi računa
o tomu, ona je početak, početak Stvaranja, početak ponovnoga stvaranja Crkve, susret
sa Stvoriteljem i s uskrslim Kristom. Sveti je Otac potom govorio o razumljivosti
liturgije - umjesto da bude zatvorena u nepoznati jezik koji se ne govori – te o aktivnom
sudjelovanju, te napomenuo kako su, nažalost, i ta načela bila krivo shvaćena. Razumljivost,
naime, ne znači 'banalnost', jer veliki liturgijski tekstovi – pa i kad su na jezicima
koji se govore – nisu lako razumljivi; potrebna im je stalna formacija kršćana, kako
bi se on stalno razvijao i sve više ulazio u dubinu otajstva, te ga tako i razumio. Osvrnuvši
se na drugu temu, na Crkvu, Papa je istaknuo da su i u tom smislu prilike izgledale
vrlo dobre, jer se nakon Prvoga svjetskog rata ponovno rodio osjećaj za Crkvu na nov
način; ponajviše, ponovno je istaknut pojam, predviđen na Prvom vatikanskom saboru,
mističnoga Kristova Tijela. Željelo se reći i shvatiti da Crkva nije neka organizacija,
nešto strukturalno, pravno, institucionalno, nego je ona tijelo, živa stvarnost koja
ulazi u moju dušu, tako da sam i ja sâm, upravo sa svojom dušom koja vjeruje, sastavni
dio Crkve kao takve – istaknuo je Sveti Otac. Istaknuvši potom da je vladala zamisao
o boljoj definiciji zadaće biskupa, biskupskoga tijela, za to je – primijetio je Papa
– pronađena riječ 'kolegijalnost', o kojoj se mnogo, pa čak i pretjerano raspravljalo.
Ali, ta je riječ služila kako bi se izrazilo da su biskupi, zajedno, nastavak Dvanaestorice,
tijela apostolâ – napomenuo je Sveti Otac te dodao – Mnogima je to izgledalo kao borba
za moć, ali zapravo nije bila riječ o moći, nego o komplementarnosti čimbenika i potpunosti
Crkve s biskupima, nasljednicima apostolâ kao temeljnim sastavnicama, a svaki je od
njih noseći dio Crkve zajedno s tim velikim tijelom. Još je veći problem bilo pitanje
Objave – istaknuo je potom Sveti Otac objašnjavajući da je tu bila riječ o odnosu
između Svetoga pisma i tradicije. Tu je borba bila teška, te je bila odlučujuća intervencija
pape Pavla VI., koji je dao Saboru oko 14 formula na kojima je valjalo raditi, kako
bi se potvrdilo da se vjera ne rađa samo iz jedne knjige, nego joj je potreban subjekt
Crkva, prosvijetljen Duhom Svetim. Samo tako Sveto pismo govori i ima svu svoju pouzdanost.
Na kraju je Sveti Otac istaknuo da su sva neslaganja bila nadvladana zahvaljujući
papi, i zahvaljujući svjetlosti Duha Svetoga koji je bio nazočan na Saboru.