Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, o sluzi Božjemu vlč. Ivanu Buriku i nedavnoj prošlosti hrvatskoga sela Tovarnik

Hrvatsko selo Tovarnik u zapadnom Srijemu širom je svijeta znano i kao rodno mjesto velikana hrvatskog pjesništva i domoljublja Antuna Gustava Matoša.
Nakon što je u II. svjetskom ratu, a posebno poraću i Križnim putovima, pretrpjelo veliki gubitak stanovništva, Srbi su tijekom oružane agresije i okupacije toga dijela Hrvatske, od 1991-1996. u njemu ponovo počinili najteže oblike ratnih zločina nad civilnim stanovništvom i braniteljima, koji zločini do današnjeg dana nisu u potpunosti istraženi i primjerno kažnjeni.
U povodu 15. obljetnice dostojnog ukopa ovozemnih ostataka 53 mještana Tovarnika koji su bili pronađeni u otkrivenoj mnoštvenoj grobnici i dostojno ukopani 31. siječnja 1998, u četvrtak 31. siječnja 2013. na poticaj mjesne Udruge „Dr. Ante Starčević“, u Tovarniku je postavljeno spomen obilježje svim ubijenim, poginulim i nestalim mještanima u Domovinskom ratu, čija su imena upisana na velikoj kamenoj stijeni koju je darovala tvrtka „Markam-G“ iz Donjeg Dolca kod Splita.
Dan 31. siječnja 1998., kada je nad dugim nizom kovčega poredanih na mjesnom groblju Svetog Križa, preživjela rodbina oplakivala mnogobrojne članove svojih obitelji, nevine civile i branitelje, među njima i mjesnog župnika vlč. Ivana Burika i najmlađeg mučenika koji je imao svega 17 godina, trajno se spominje kao „Dan kada je Tovarnik plakao“.
Nakon otkrivanja spomen obilježja, uslijedio je mimohod sjećanja seoskim ulicama do mjesnog groblja, gdje su položeni vijenci i održana molitva za pokojne. U sklopu Domoljubne večeri, klapa Levanda je premijerno izvela pjesmu „Sjećanje na Ivana Burika“.
Stradanja mještana Tovarnika počela su već u rujnu 1991. godine. Pobunjeni Srbi su uz pomoć snaga tzv. „JNA“ i pristiglih srbijanaca, nakon mučenja i masakriranja, ubili ukupno 72 mještana i sedam nepoznatih osoba.
Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991., prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u mnoštvenu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni mjesni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku.
Vlč. Burik je rođen 8. studenoga 1928. u srijemskom selu Neštin, koje je u sastavu župe Ilok, a već je u djetinjstvu trpio jer su mu partizani 1943. mučki ubili oca, a nakon povratka s Križnoga puta, obitelj se nije smjela vratiti u rodni Srijem. U narodu je zapamćen kao vrijedan i razborit svećenik, iskreni zagovaratelj ekumenskog dijaloga i suživota različitih vjera, naroda i rasa, koji je jednako pomagao i pravoslavnom stanovništvu Tovarnika, a posebno je njegovao dobre odnose s Pravoslavnom crkvom, kojoj je u oporuci ostavio dio svoga novca. U teškim trenutcima jeseni 1991., odlučio je ostati sa svojim narodom u Tovarniku, u kojem je 8. listopada 1991., podnio mučeništvo koje je msgr. Dr. Marin Srakić prigodno oslikao riječima Krista Gospodina: „pastir dobri život svoj polaže za ovce“ i riječima pjesnika Ivana Mažuranića: „dobar pastir i što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom“. Zato po zalogu njegovog nasljedovanja Krista, molimo za plod skore beatifikacije sluge Božjeg vlč. Ivana Burika.
Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su, da poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu - bijele krpe kao znak predaje. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.
U pronađenoj dokumentaciji tadašnjeg Doma zdravlja Šid i Ambulante Tovarnik, svjesno je lažno upisivano da su svi Tovarničani stradali od eksplozije pa je to upisano i u matici umrlih. Rad ambulante u okupiranom Tovarniku je početkom listopada 1991. organizirao dr. Vojislav Stanimirović, tada pričuvni oficir tzv. „JNA“ i „šef sanitetske službe i glavni za zdravstvo za zapadni Srem“, koji je javnosti posebno poznat po izjavi nakon pada Vukovara kada je rekao: „Tog 18. studenoga 1991. pao je posljednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan“, a potom i po primanju odlikovanja od četničkog vođe Radovana Karadžića na okupiranim Palama 1995., da bi zadnjih godina čak postao zastupnikom u Hrvatskom saboru.
Sve dokumente s lažnim uzrocima smrti, potpisivala je njegova žena dr. Ljeposava Stanimirović, voditeljica ambulante i dr. Dragan Martinović. Prema njihovim potvrdama o smrti i uzrocima, matičar Zdravko Opačić je ćirilicom upisivao podatke u maticu umrlih. U maticu umrlih su bili upisivani čak i živi ljudi, koji su to doznali tek povratkom iz progonstva 1998., kada su u upravnom postupku morali dokazati svoj identitet i poništavati upis o vlastitoj smrti.
Županijski sud u Vukovaru je 13. travnja 2010. započeo postupak protiv Miloša Stanimirovića i još 13 osoba, koji su optuženi da su nakon okupacije Tovarnika, 22. rujna 1991., raseljavali, ubijali i fizički zlostavljali civilno stanovništvo hrvatske i drugih nacionalnosti, prisvajali i uništavali imovinu. Međutim, optužnica nije uključila i odgovorne zapovjednike tzv. „JNA“ i milicije tzv. „SAO Krajine“, prije svih puk. Dušana Lončara, zapovjednika 2. Proleterske mehanizirane brigade „JNA“, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, kao ni druge poznate mučitelje i ubojice.
Nakon suđenja u odsutnosti optuženika, jer oni nisu dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 23. travnja 2012., objavilo prvostupanjsku presudu, kojom su: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, zbog kojih je Udruga „Dr. Ante Starčević“ iz Tovarnika, uputila prosvjedno pismo najvišim državnim tijelima vlasti, u kojem je izrečene kazne s pravom usporedila s kaznama koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva