Uz misna čitanja 4. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca
Prva rečenica današnjega
evanđelja stavlja nas u povezanost s posljednjom rečenicom evanđelja od prošle nedjeljne:
„Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Ove riječi odnose se na Isusovo
čitanje knjige proroka Izaije u sinagogi u Nazaretu, u gradu u kojem je bio othranjen.
I premda se svi dive milini riječi koja je tekla iz njegovih usta, daljnji razvoj
događaja svjedoči nam posve drugačiju reakciju. Što je to što je razgnjevilo njegove
sumještane do te mjere da ga žele strmoglaviti? Zar to što mu poznaju roditelje? Sigurno
ne. Ono što je razgnjevilo njegove sumještane je Isusova izravnost, njegova hrabrost,
njegova beskompromisnost, njegovo postupanje upravo onakvo kakvo je Bog tražio od
proroka Jeremije o kojem čitamo u prvome čitanju: „Govori sve što ti ja zapovjedim.
Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima.“ Uloga je
proroka da prenosi Božju riječ narodu. On je onaj koji stoji između dvije strane kao
kakav vodič. Božja riječ nije uvijek jednostavna, laka i ugodna za čuti, ona ne ide
niz dlaku rekli bismo, ne povlađuje, ona nije uvijek tako milozvučna, nego zna biti
oštra, zahtjevna, para uši ne bi li razbila tvrdoću ljudskoga srca koje se okamenilo
u svojoj zloći, u svojoj izopačenosti. U trenutcima kada narodu, vlastodršcima, pa
čak i svećenicima Božja riječ ne odgovara, spremni su proroka i ubiti. Jeremija je
zbog vjernosti svome poslanju mnogo pretrpio od ljudi. No, nije to nikada udar na
proroka, jer on je samo posrednik, udar je to perverzne ljudske naravi na svoga Stvoritelja.
Briga njih za jednog Jeremiju, ili bilo koga drugog koji prenosi istinitu Božju poruku,
oni jednostavno ne žele niti čuti niti živjeti po Božjim smjernicama. Draže im je
živjeti u svojoj izopačenosti, slušajući lažne proroke koji, povlađujući im, njihovo
ponašanje proglašavaju normalnim, nego priznati svoju grešnost, obratiti se i početi
živjeti po Božjem. Ubijanje proroka, ušutkavanje njegovih riječi pokušaj je zatomljivanja
Božjega glasa, ubijanje savjesti koja nas uvijek želi potaknuti na obraćenje. Kao
što je slučaj s Jeremijom kojeg je narod odbacio, isto se dogodilo i Isusu. Isus ima
jasno poslanje koje mu je povjerio Otac Nebeski. On narodu priopćava radosnu vijest
spasenja pozivajući na obraćenje. Nakon što je svečano proglasio godinu milosti Gospodnje,
najlakše bi bilo napraviti i koje čudo pa da narod bude još više zanesen njime. No,
Isus to ne želi, ne želi se poigravati svojom božanskom moći, ne želi nasjesti na
jeftine provokacije, jer čudo je uvijek Božji odgovor na čovjekovu vjeru. Mi ljudi
bismo često s Bogom postupali kao s kakvim mađioničarom, kao s asom iz rukava. Budi
spreman kad te ja pozovem, interveniraj kad ja hoću, kad meni odgovara i kad mi je
potrebno, u ostalo vrijeme moga života nemoj me smetati, nemoj pred mene stavljati
nikakve zahtjeve, nikakva pravila, nikakve obveze. Osobito me nemoj zamarati preko
svojih posrednika. Čemu taj institucionalizirani odnos, pa možemo ti i ja izravno
riješiti probleme kad nastupe. Budi u pripravnosti, javit ću ti se kad što zatreba.
Nažalost takav krivi pojam odnosa s Bogom njeguje veliki broj naših suvremenika. Bog
je samo jedan od servisa, a njegove se riječi selektivno koriste i primjenjuju.
Jedan on primjera selektivnog korištenja Božje riječi je zasigurno današnje drugo
čitanje, vjerojatno svima najpoznatiji dio Novoga zavjeta, Pavlov himan ljubavi iz
njegove prve poslanice zajednici u Korintu. Mnogi se pozivaju na ove riječi govoreći
o ljubavi, bili vjernici ili nevjernici. Pavao nabraja razne kvalitete ljubavi, nije
ih niti on iscrpio do kraja, ima ih još puno, svatko od nas može dodati pokoju. Ono
što je bitno je kako je Pavao došao do toga? Što je Pavla potaklo da napiše ovakav
tekst i pošalje ga zajednici u Korintu? Vjerujem da barem donekle poznajemo život
sv. Pavla. Pobožan Židov, koji je gorljivo progonio kršćane iznad svake mjere, zatvarao
ih pa i pristajao da se smaknu, kako je bio slučaj sa sv. Stjepanom prvomučenikom.
Što se dogodilo Pavlu? Na jednom od svoji pohoda u namjeri da zatre kršćane susreo
je Krista, obratio se, krstio se, postao je apostol. Susreo je Krista koji mu je oprostio
ono što je činio, susreo je Krista koji ga voli unatoč svemu, koji je svoj život darovao
za njega. Pavao je susreo bezuvjetnu ljubav. To osobno iskustvo ljubavi, iskustvo
Isusa Krista, Pavao želi prenijeti i Korinćanima, a preko njih već dvije tisuće godina
se prenosi i došlo je i do nas. Kad god se ove Pavlove riječi izuzimaju iz svoga izvornoga
konteksta, a taj je raspeta ljubav Isusa Krista, kad god se ljubav tumači mimo dara
Duha Svetoga kako ju i doživljava Pavao, radi se o selektivnom primjenjivanju i tumačenju
ljubavi, odnosno Božje riječi. Da bi se razumjela kršćanska ljubav potrebna je vjera.
Vjerom prihvaćamo i priznajemo Isusa Krista svojim Spasiteljem, onim koji nas je svojom
žrtvom na križu oslobodio od grijeha. Vjera je nedostajala Isusovim zemljacima, vjera
nedostaje i mnogim našim suvremenicima, često puta nedostaje i nama. Vjera razbija
naše predrasude. U ovoj godini vjere koju proživljavamo, molimo zajedno s ocem dječaka
padavičara: Isuse, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!