Tko se boji dijaloga?

Na hrvatskim se portalima već najavljuje navodni večerašnji dvoboj između Reisman i Štulhofera. Vjerojatno su takvu nagađanju pridonijeli jučerašnji događaji. Najprije na Fakultetu političkih znanosti, potom u kinu, a onda na tiskovnoj konferenciji. Koliko god se neki trudili izvikivati da smo izašli iz komunizma i da su studenti koji su slušali Reisman rođeni nakon komunizma, oni koji ih odgajaju, ipak su vjerni sljedbenici jednoumlja, jer ne podnose protivljenje sebi, a gospođa bi rekla da je samo došla posvjedočiti o istini koja stoji iza Kinzijevih navodnih znanstvenih istraživanja glede spolnoga ponašanja djece. I sama je gospođa Reisman iznenađena, a pogotovu svi mi koji pokušavamo iz svih izvješća ipak složiti kakav takav mozaik. No iz svega ipak proizlazi da se ljevičarstvo doista silinom svojih žestokih izraza i napada na one koji ne misle kao oni želi obraniti od svojih strahova i nesigurnosti što je sve očitije u hrvatskom političkom i idejnom podneblju. Sva je sreća da ne postoje samo lijeve opcije u nas, nego da ima i onih koji su očuvali svoju unutrašnju slobodu duha i ne dopuštaju da ih indoktriniraju oni koji su to činili od 1945. Repovi se još vuku, ali su sve slabiji, no kadšto vrlo ubojiti svojom žestinom. Opravdano se sa svim tim u vezi javio i Hrvatski helsinški odbor, ali i mnogi članci na portalu dnevno i na portalu hrvatskog kulturnog vijeća. Oni koji imaju, ili barem misle da imaju moć vladanja, pokazuju iskonsku nespremnost na dijalog, pa onda obezvrjeđuju one s kojima bi imali dijalogizirati. Ipak je bolje posegnuti za najnovijim brojem Glasa koncila te u komentaru glavnog urednika iščitati ono što jest danas u Hrvatskoj naspram budućnosti o kojoj govore oni koji su na vlasti. Ali uvijek valja moliti da nam Bog svima dade zdravu pamet i dovoljno strpljivosti.