Juda i siromasi

Iz pisanja nekih današnjih lijevih portala razvidno je da su se ljevičari proglasili mjerilom svemu. Ako netko nije ljevičar, nema pravo zvati se znanstvenikom, nego nazadnjakom, neprijateljem ljudskih sloboda. Kako će oni dati onda kojem biskupu pravo da govori, pita se biskup Škvorčević.
No jučerašnja emisija nedjeljom u dva opet je pokazala grubu istinu. Kad ljevičarima nedostaju razložni argumenti, onda se odmah dotaknu Crkvenoga novca. I onda zovu čak Isusa u pomoć kao primjer današnjoj Crkvi. Zaboravljaju pritom da je Isus znao biti gost i kod uglednika, da se nije protivio tomu da mu se noge pomažu dragocjenim miomirisom. Ali se već onda našlo onih koji, kad je riječ o trošenju tuđeg novca, odmah misle na siromahe, ali svojim novcem nisu nikad to učinili. Tako se i Juda, koji je bio tat, kako ga opisuje Evanđelje, najednom počeo brinuti za siromahe, a već je naumio za 30 srebrnjaka prodati Isusa. Teško se oduprijeti zveketu novca. Nisu ni apostoli živjeli bez kase, a nju je čuvao u ime svih Juda. Danas se spominju i Judine škude, što je simbol svih onih koji za novac prodaju i svoje najbliže i svoju čast i domovinu. Nisu daleko od toga ni oni koji žive na državnom proračunu. Ponovimo opet: ima li mjesta kojem siromahu na gornjem gradu pred Saborom ili banskim dvorima? Osim toga nije li i siromašna zemlja na što je svedena uza sve bogatstvo zavrijedila da se to bogatstvo očuva i umnaža i oplemenjuje, a ne da se troši na nepotrebno? A onda se nađu razlozi za ovrhe sirotinji. Ako je već Hrvatska socijalna država, zar se ne bi ona imala pobrinuti za to da bude manje pučkih kuhinja, a ne da ljude tjera u njih? Jer i nerazborito upravljanje državnim, a to znači narodnim novcem, za što je vlada dobila mandat, također je zloporaba slična Judinoj i ako se ne živi od zarađenoga, zaista se zavrjeđuje naslov izdajice, jer se za novac izdaje narod, poput Jude i njegovih škuda. Vjerojatno i tu vrijedi Matošev epigram o Judi i štriku.