Kad je onomadni komunistički
komesar naredio da nema Boga, onda smo to strašno osjećali pogotovu glede najosnovnijih
ljudskih prava. Tako se nije smjelo slaviti Božić kao blagdan, nego kao radni dan
i kao nešto privatno. U tu privatnost zadirali su žbiri koji su pratili tko od nastavnika
ili bilo koje škole i fakulteta ili radne zajednice ide na polnoćku. Posebno su bili
osjetljivi na propovijedi. Kao što su i danas pa u njima vide sve osim temeljne poruke
Evanđelja. Čim se netko pozivao na znanstveni materijalizam, bio je vrjedniji od bilo
kojeg drugog istinskog znanstvenika. Najednom su ti silni znanstveni materijalisti
nestali pa se umotavaju u agnosticizam, kako to lijepo reče pater Špiro Marasović.
Nema Boga, pa onda čovjek postaje mjerilo svemu. Ali i samom Bogu je čovjekova nevolja
mjerilo njegove beskrajne ljubavi prema čovjeku. I kad bi se to prihvatilo, onda bi
se i sva druga naša ljudska mjerila i premjeravanja na svim područjima bolje usklađivala
u dostojanstvu i poštivanju, od zdravstvenog i spolnog odgoja do ekonomije i politike.