Svatko čuje ono što mu godi

Ovo što se događa u nas nije ništa novo ni znakovito samo za naše podneblje. Slično doživljavaju biskupi i na drugim stranama svijeta, počevši od Francuske, pa onda Meksika, Venezuele, Perua i tako dalje. Biskupi se protive mnogim protuprirodnostima koja se u različita zakonodavstva žele uvesti.
A kako su u strahu velike oči dokazuju svi ti novinarski napisi i mudrolije. Sve pametniji jedan od drugoga koji kadšto ipak priznaju da se u neke stvari ne razumiju. Morali bi onda priznati da biskup koji je doktorirao iz morala zna što govori kad govori o antropologiji, ili kad ističe cjelovitost ljudskoga bića naspram uske usredotočenosti na seksualnost pa je stoga potrebna nova oluja prevlasti duha. Ali kad onda neki otkrivaju da govori o oružju, to je već doista zlobno. Ti pametnjakovići kao da ni različite literarne stilove izražavanja ne razumiju, nego da bi mogli jače udariti, umišljaju si da biskup upravo to kaže što oni kažu da kaže. I još tako toljagaški. Spominju se još i neke godine kao 1941. ili 1991., a zapravo je 1945. Nekomu smeta i biskupova mitra što očito pokazuje svu niskost takva mudrovanja. No mjesto svakog drugog komentara i trošenja riječi ovo što slijedi jasnije govori:
Stradao Mujo u prometnoj nesreći u kojoj je bilo više poginulih. Liječnik ide od jednog do drugog i samo konstatira: Taj je mrtav, taj je mrtav… Dođe i do Muje te veli i taj je mrtav. No Mujo skupi sve snage te promuca – ma nisam mrtav, živ sam. Šuti Mujo, kaže milicajac, valjda liječnik zna.