Drskost Crkve u djelovanju za dobro svih ljudi

Ravnatelj Vatikanske zvjezdarnice uoči današnje svetkovine Bogojavljenja u dnevniku L'Osservatore Romano piše o svojem znanstvenom nemiru jednako kao i o nastojanjima mnogih svojih svjetskih kolega da što dublje upoznaju svemir. Taj zanos neke, kao i mudrace s istoka, neprestano potiče na promišljanja koja teže prema Tvorcu svega svemira i svedržitelju sve naše stvarnosti. Na kraju članka pater Funes veli da bi mudracima s istoka postavio jedno pitanje, a to je: Što su cijelim putem do Betlehema razgovarali?
Jutarnji list donosi lijep članak o 350-oj obljetnici objavljivanja knjige “Zerczalo Marianzko”, a napisao ju je svećenik “ježuvita” Juraj Habdelić. Knjiga je izdana u Grazu, a namijenjena je hrvatskom čitateljstvu. Autor članka Ivanjek ovako sažimlje to djelo: Nakon što je u Predgovoru upozorio kako se “nitko nema koristi dičiti mnogim darovima primljenim od Boga”, Habdelić je knjigu podijelio na sedam poglavlja. U prvome dijelu govori o svetosti, u drugome o razumu i pameti, u trećemu o svjetovnom bogatstvu, u četvrtome o tjelesnom zdravlju, u petome o ljepoti, u šestom o jakosti, i u sedmome o dobrom i poštenome. Skoro na svakoj stranici knjige Habdelić podsjeća da ljepota, i praktično sve drugo čime čovjek raspolaže - bogatstvo, jakost, zdravlje itd. - dolazi iz Božjih ruku, te pojedinac nema nikakvoga prava bahatiti se odnosno “gizdati” tim Božjim darovima. Njegova je etika i poučnost crkvena, oslanja se na Boga, ona je tako reći vjeronaučna, a postaje zabavna kad se dokazuje živim primjerima iz onodobne svakodnevice.
Zamislite, osim ovoga djela, Habdelić je napisao i druge knjige za hrvatsko pučanstvo. Ma kako se samo drznuo baviti literaturom i to vjeronaučnom, poučnom? Kako se osim toga inače Crkva drznula osnivati samostanske i župne škole, potom srednje škole i kolegije pa i sveučilišta sukladna sa znanošću, a na dobro pučanstva. Kako se Crkva po svojim predstavnicima drznula braniti Galileja, a branio ga nitko manje nego isusovac i kardinal sv. Robert Bellarimin podsjećajući ga da se bavi egzaktnom znanošću a ne teologijom. Kako se samo primjerice Bošković usudio baviti matematikom, astronomijom, geodezijom, mehanikom, optikom itd. Kako se Crkva drznula u Zagrebu dati zemljište za medicinski fakultet, pokloniti Zagrepčanima Maksimir, osnivati zaklade za siromašne, stipendije za studente, graditi bolnice? I mnogo se toga Crkva drznula za dobro svojih vjernika i svih ljudi, a onda nailazi na drskost jednog običnog ministra i njegove ideološke ekipe koji samo sebi svojataju znanstvenost. Uostalom i na to je naviknuta.