Uz misna čitanja svetkovine Bogojavljenja razmišlja p. Vatroslav Halambek

Ponajprije valja reći da je svako Božje očitovanje ljudima na različite načine i u Starom i u Novom zavjetu određeno Bogojavljenje. Zašto baš ova svetkovina ima to ime, prva nam Crkva to veli samom činjenicom da se to Božje očitovanje mudracima liturgijski prije slavilo nego Božić. Riječ je jednostavno o tome da je Crkva, zbor pozvanih iz poganstva, u ovom Božjem očitovanju prepoznala sebe, pozvanu iz svih poganskih naroda te stoga slavi tu svoju pozvanost u milost pritjelovljenja svojemu Spasitelju Isusu Kristu. Crkva, a to smo mi, slavimo dakle svoje uzdignuće i možemo slobodno reći svoje pobožanstvenjenje.
Želimo li pak pobliže promotriti evanđeoski izvještaj o tim zvjezdoznancima koji su stigli u Betlehem, uočit ćemo neke detalje koji bi mogli imati dragocjene i radosne posljedice za naš život. Najprije: u tom se izvještaju miješaju povijesni s teološkim i simboličnim sastavnicama. Drugim riječima: Evanđelist nije htio izvijestiti tek o stvarnosti događaja, nego mu je stalo do toga da tu stvarnost čitateljima odmah i približi tako da uoče što im je činiti, a riječ je o nekim primjerima koje očito valja slijediti odnosno o primjerima koje valja odbaciti. Kao što je uostalom sva Biblija, tako je i ova stranica napisana nama za pouku, kako to ističe poslanica Hebrejima.
U izvještaju se susrećemo s tri reakcije na navještaj o Isusovu rođenju, a to su najprije reakcije tih zvjezdoznanaca, zatim Heroda te napokon reakcije pismoznanaca i svećenika. Počnimo s negativnim primjerima, tj. s onima koje valja izbjegavati. Tu je ponajprije Herod. Tek što je doznao za Isusovo rođenje, prestraši se i pozove učene glave i svećenike, ali ne da spozna istinu, nego s namjerom da inscenira spletku. Herod predstavlja čovjeka koji odmah donosi odluku: između Božje volje i svoje vlastite, odlučuje se za svoju. On ne vidi ništa drugo nego samo svoju prednost i odlučan je u tome da skloni sa svojega puta sve i svakoga koji mu u tome smeta. Možda čak misli da ispunjava i svoju dužnost prema svojem kraljevstvu, prema svojoj obitelji, državi. Čak i zapovijed da se poubijaju nevina djeca morala mu se činiti moralno opravdanom mjerom za postignuće općega dobra, kao što su slično uostalom činili i diktatori kroz svu našu ljudsku povijest. Spomenuli smo diktatore kao najgori oblik odbacivanja drugoga, ali što je drugo svakovrsni kriminal, ako nije nastojanje samo oko uske sebičnjačke koristi? A što je nametanje spolnoga odgoja u škole? S toga je vidika i danas svijet pun Heroda. Osvrnimo se na još jednu zastrašujuću činjenicu kojoj smo i sami svjedoci.
Još smo u doba komunizma i diktature proletarijata osjećali kako se bezbožni svjetonazor osjećao slabim, premda to nije tako izgledalo. Da je bio jak u svojem uvjerenju, ne bi se bjesomučno pozivao na vlast i zvao u pomoć silu vojske i policije i sudstva, odnosno navodne narodne pravde. Strahovao je za sebe, pa je tjerao strah u kosti drugima. Eto tako se slabići pokazuju jakima. Da te slabosti još uvijek ima, potvrđuje i pisanje u novinama o navodnoj ugroženosti ateista s pitanjem smije li se uopće ne vjerovati. Danas više nemaju policiju, ali imaju ubojite medije, pa počinju kričati o svojoj ugroženosti gotovo jednako kao i Herod u strahu pred Djetetom. Stoga bismo i njima mogli upraviti stihove, kao što pjesnik i Herodu zbori: Što dršćeš kruti Irude, od kralja koji dolazi? Ne, prijestolja ne otima tko rajski prijestolje dariva. Upravo u toj uskoći i samodostatnosti da samima sebi budu bogovi, ateisti osjećaju svu krhkost svojega uvjerenja, pa jednako u strahu viču na sav glas preko medija. Zar ih biskupi ugrožavaju? Zar ih vjernici koji opravdano traže prostor za crkvu ugrožavaju? Ne. Ateisti svoju ugrozu nose u sebi, kad ne žele prihvatiti jakost Djeteta koje je i Bog i čovjek.
Promotrimo i pismoznance te svećenike kako se oni ponašaju. Upitani gdje se ima roditi Mesija, oni daju ispravan odgovor nimalo ne oklijevajući. Oni to znaju i mogu to priopćiti drugima, ali se ne pokreću. Oni ne idu odmah u Betlehem, kako bi se to očekivalo od ljudi koji očekuju Mesiju. Oni mirno ostaju u Jeruzalemu. 'Idite vele – i izvijestite nas potom'. Oni se ponašaju kao ulični natpisi: znaju put koji valja slijediti, ali sami ostaju nepomični, ne čine nijedan korak, ostaju stajati na svojem dijelu ceste.
Dobro znamo što to znači slijediti Isusa, za njim ići i koje to posljedice ima te ako nam se pruži prilika to i drugima objašnjavamo. No zar nam nedostaje koji put hrabrosti i radikalnosti da u tome idemo do kraja. Ako je svaki krštenik zapravo Kristov svjedok, nismo li možda poput pismoznanaca i mi ako Isusa rođena u Betlehemu ne prepoznajemo više u svojim bližnjima, pa se ne dajemo na put Njemu ususret, poput pismoznanaca i svećenika?
Pogledajmo napokon glavne likove današnje svetkovine: zvjezdoznance. Oni nas ne poučavaju riječima nego djelima; ne onim što govore, nego onim što čine. Oni nisu ustuknuli nego su se dali na put. Napustili su dosadašnji život u sigurnosti obitelji i prijatelja. Da su se skanjivali svojim mudrolijama o teškoćama i nepoznanicama koje im put otvara, vjerojatno se ne bi nikad pomaknuli iz svoje sigurnosti.
Kako je lakoumno u labavim sigurnostima ostati krut i nepomičan pred Božjim bogatstvima za susret s Njim. Kakva se blaga mnogi zbog svoje komotnosti odriču.
Još jednu pouku pružaju nam mudraci: potaknuti u snu da se ne vraćaju Herodu, odoše drugim putem u svoju zemlju. Susretne li tko jednom Krista, taj se ne može vratiti na svoj put. Taj susret mijenja život, ali mijenja i put. Ta odsada je On život sam i On jedini put. Na tom se putu ne luta niti se gube snage. Svaki pak mogući gubitak na tom je putu samo olakšanje od suvišnog tereta za lakši hod, a ako hoćete za uzlet u život koji jedini zavrjeđuje zvati se životom.