Zašto Papine knjige imaju veliki uspjeh?

Talijanski dnevnik Il Corriere della sera objavio je 21 prosinca članak poznatog talijanskog teologa nadbiskupa Bruna Fortea, u kojem govori o velikom uspjehu knjiga, uključujući posljednji svezak trilogije Isus iz Nazareta Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI.
To može izgledati čudno u epohi koju mnogi nazivaju post-kršćanskom. Koji su razlozi Papina uspjeha? Pita nadbiskup Forte navodeći moguće odgovore. Odgovor možemo naći u Papinoj sposobnosti da na izazovan način govori „duhu vremena“. Papa ne zanemaruje velike kulturalne promjene posljednjih desetljeća: od ustaljene, gotovo naivne, sposobnosti „velikih ideoloških pripovijesti“ da tumače i preobraze svijet, nevjerojatnom se brzinom prešlo u isto tako rašireno nepovjerenje glede bilo kojega totalnoga obzora, uključujući i vjerski – istaknuo je nadbiskup.
Čovjek od ideologija sveden na masu nenadano je ostao sam, bez zagrljaja čvrstog pripadništva, u „mnoštvu samoća“, gdje je često drugi samo „moralni stranac“. U tom scenariju, od modernosti proglašavana autonomija povijesnom je subjektu apsolutna, a prostor za drugoga, počevši od najbližega pa sve do Boga, užasno se smanjio. Danas, primjećuje Papa, „Boga se stalno promatra kao onoga koji ograničava našu slobodu, koga se mora ukloniti da bi čovjek mogao biti potpuno svoj“ (Djetinjstvo Isusovo, 98.99).
Upravo je stoga očaravajuće predlaganje Boga, različitog od onoga protiv kojeg se borila ideologija i kojega post-modernost samoćâ odbija: Bog je ljubav ...Ljubav nije romantičan osjećaj ugode. Otkupljenje nije wellness, kupanje u samodostatnosti, nego oslobođenje od stanja zatvorenosti u vlastiti „ja“. Trpljenje Križa je cijena toga oslobođenja. Proroštvo o svjetlu i riječ Križ idu zajedno (Djetinjstvo Isusovo, 99). Tako prijedlog pape teologa privlači žene i muškarce ovog post-kršćanskog, post-sekularnog i post-modernoga doba: po svojoj pripovjedačkoj jednostavnosti, po snažnim sadržajima koji govore o bliskom Bogu, ljudskom do krajnosti, ne umanjujući uopće njegovo božanstvo, trilogija Josepha Rtzingera o Isusu predstavlja se kao radosna vijest za naše vrijeme i njegov nesiguran duh, utopljenik velikih ideologija i siroče 'vjerodostojnih i zadovoljavajućih domovina' – piše nadbiskup Forte.
I u metodi kristološko djelo Benedikta XVI. predstavlja izričito post-moderno obilježje: riječ je o pristupu liku Isusa iz Nazareta, nadahnutom na nekoj vrsti „pripovjedne post-kritičke nevinosti“. Autor pretpostavlja povijesnu vjerodostojnost evanđeoskih pripovijesti, ali ne čini to na nekritičan način, nego pretresajući svjedočanstva i primjenjujući mjerila usavršena posljednjih stoljeća profinjenom raspravom o povijesnosti evanđelja. U tom iščitavanju ima različitih naglasaka, koji idu od minimalizma da maksimalizma: Papina se trilogija postavlja na točnu crtu, obrazložena temeljnim opredjeljenjem, prema kojem pristup liku povijesnog Isusa nikada nije neznačajan za um i srce onoga tko mu se približava. Kao što je tvrdio učitelj suvremene hermeneutike Hans Georg Gadamer, taj pristup je valjan za svaki lik i svako djelo prošlosti i uvijek obuhvaća tri čimbenika: nepristranost, supripadništvo i stapanje obzora. Ako nepristranost zahtijeva kritičku strogost, jamstvo objektivnosti, supripadništvo potiče istraživanje, jer zahvaća povijest upitima koji se odnose na naš današnji život. Kada se postigne susret između te dvije krajnosti dolazi do „stapanja obzora“, u kojem prošlost govori sadašnjosti i oplođuje je preobražavanjem. Tako ostvareno shvaćanje – prema uvjerenju Benedikta XVI. – cilj je svakog vjerničkog pristupa evanđeljima, koji ne može potaknuti jednostavna intelektualna znatiželja, nego želja za boljim shvaćanjem samih sebe u svjetlu onoga što povijest govori o Sinu Božjem.
Ispravno tumačenje – piše Papa – zahtijeva dva koraka. S jedne strane, valja se pitati što su dotični autori svojim tekstovima htjeli reći u svojemu vremenu... Međutim, nije dovoljno tekst smjestiti u prošlost i tako ga pohraniti u prošle stvari. Drugo pitanje pravog egzegeta mora glasiti: je li istinito ono što je rečeno? Tiče li se mene? I ako me se tiče, na koji način?“ (str. 5).
Koju dakle poruku takvim pristupom Benedikt XVI. izvlači iz evanđelja, napose iz pripovijesti o Isusovu djetinjstvu. Razočaranju siročadi ideoloških utopija i njihova nasilja nudi se lice bliskog Boga. U obliku poniznosti Božje čovještvo izbija iz evanđeoskih pripovijesti: Znak je Novoga saveza poniznost, skrovitost – znak gorušičina zrna. Ravnodušnosti pred tuđom patnjom, koju crkveni oci smatraju svojstvenom poganstvu, a prisutnoj u brojnim oblicima potrošačkog hedonizma našega vremena, kršćanska vjera suprotstavlja Boga koji trpi s ljudima i tako nas uvlači u su-trpljenje.
Paradoks koji se proteže cijelom biblijskom povijesti jest da „ono što je veliko rađa se iz onoga što se, prema zemaljskim mjerilima, čini malim i neznatnim, dok se ono što je u očima svijeta veliko slama i propada“ (119). Sve to ništa ne oduzima Božjem božanstvu, koje djelo Josepha Ratzingera snažno ponovno predlaže: u pripovijesti o mudracima, on primjećuje: ne određuje zvijezda djetetovu sudbinu, nego dijete upravlja zvijezdom. Čovjek kojega je Bog prihvatio – kako se ovdje pokazuje u jedinorođenome Sinu – veći je od svih sila materijalnoga svijeta i vrijedi više od čitava svemira (116. 117).
Srž je poruke u činjenici da se taj čovjek i taj Bog jamačno susreću u Isusu: u njemu se univerzalno i konkretno uzajamno dodiruju. U njemu je Logos, stvarateljski Smisao svih stvari, ušao u svijet (75). Iz toga susreta potječe velika radost za onoga tko prihvaća i živi: To je radost čovjeka kojeg u srce pogađa svjetlo Božje i koji može vidjeti da se njegova nada obistinjuje – radost onoga koji je našao i koji je nađen (121). Ta radost obrazlaže pjev anđela, a – piše Papa, veliki ljubitelj glazbe – pomaže dobro shvatiti kako je „jednostavan narod vjernika čuo pjevati pastire, i sve do danas, u Božićnoj se noći, pridružuje njihovu pjevanju, pjevanjem izražavajući veliku radost koja je od tada, pa do svršetka vremena, darovana svima (86).
A tu radost prenosi i čitanje stranica pape Benedikta XVI.. To je radost koju je njegov veliki zemljak, Bach, pjevao u Božićnom oratoriju, jednostavno u suglasju s onim što Papa uspijeva prenijeti: Kako ću te moći primiti, na koji način susresti, o čežnjo cijeloga svijeta, o bogatstvo duše moje?... O moj ljubljeni, maleni Isuse, u kovčegu mojega srca pripremi sebi čistu i meku kolijevku za odmaranje, da te nikada ne zaboravim. O Isuse, samo ti budi moja želja, budi mi uvijek u mislima, ne dopusti da pokleknem!