Uz blagdan svetoga Stjepana razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Nakon Božića, nakon slavlja i radosti zbog rođenja malešnog djeteta koji je spas svijeta, pred nama stoji tragedija... pred nama stoji smrt mladića koji je ubijen zbog svojih uvjerenja, zbog svoje vjere i zbog svoje odvažnosti da istu svjedoči. Zanimljiva je stvarnost koja se danas stavlja pred nas. Jučer smo proveli dan u radosti, gledali smo maleno djetešce koje je tek rođeno. Pjevali mu pjesme u veselju pod svetom misom. Duboko u srcu smo mu se i poklonili, zamolili blagoslov za nas i našu obitelj. A danas, pred nama drugi kraj života, tj. smrt. Pred nama je blagdan Sv. Stjepana – prvomučenika. Slavimo mladog čovjeka koji je spremno i otvoreno svjedočio svoju vjeru u Krista živog i uskrslog. Njegovo propovijedanje je smetalo mnogima, kao napokon i sve Kristovo djelo koje je činio na ovoj zemlji te od ljudi zaslužio smrt jer je to bio jedini način da ga ušutkaju. Nakon smrti Krista, nakon apostola i priča kako je on živ, kako je uskrsnuo od mrtvih, kako je poslao nekakvog duha, evo još zaluđenih ljudi koji pričaju isto; koji idu i dalje, koji i pomažu udovicama, sirotama... ma neka pomažu al eto sedmorice đakona koji propovijedaju da je Krist uskrsnuo i uzašao na nebo. Kako da ih ušutkaju? Najbolje da s njima tj. s njim učine isto što i s čovjekom od kog je sve počelo.. Ušutkati ga kako bi od njega učinili primjer drugima. Najbolje da ga kamenuju, ne za dobro koje je činio, već za zlo koje je govorio... za sve blasfemije: da je Isus Nazarećanin Krist i da je kod Boga, da je Bog njegov otac, ali i otac nas sviju. Zamislite kako li su se tek razjarili kada su morali skinuti svoje haljine da bi lakše mogli bacati kamenje... a kako li su se tek razjarili kada je Stjepan rekao da vidi otvoreno nebo? Nakon što su ga kamenovali, pomislili su: gotovo je! To je početak kraja za mladu jeruzalemsku Crkvu rekoše sebi zadovoljno. No postao je početak jednoga novoga zamaha u Crkvi i novi elan za širenje dobre vijesti, za širenje Evanđelja. Na neki način, progonitelji su uspjeli u svom naumu, no ne onako kako su mislili. Postavili su primjer, no ne primjer straha, već primjer živog svjedočanstva, žive ispovijesti vjere, vjere do zadnje kapi krvi. Bez obzira na sve nedaće i progone crkve i ljudi koji su u njoj, uvijek su se otvarala nova vrata i Duh Sveti je vodio svoju Crkvu tako da joj nikada nije nedostajalo navješćivanja Radosne Vijesti kao i svjedočenja njenih članova pred svijetom i u svijetu, kako na početku sa sv. Stjepanom tako sve i do naših dana, sve do nakraj zemlje, sve do kraja svijeta i vremena. Nije uzaludno veliki Tertulijan zaključio da je krv mučenika sjeme kršćana, a nipošto krv mučenika grob crkvi.
Za današnji blagdan potrebna nam je živa vjera i uskršnje svjetlo da bismo ga do kraja razumjeli. Samo ako današnji blagdan sagledamo u vjeri, moći ćemo u njemu vidjeti veliku radost, moći ćemo vidjeti živo svjedočanstvo vjere, ne samo svjedočanstvo samog sv. Stjepana, već i svjedočanstvo živoga Boga, koji je u nebesima, svjedočanstvo da je s nama. S vjerom ćemo moći vidjeti primjer koji nam današnji svetac stavlja pred nas, kao i primjere koje pred nas stavljaju svi mučenici nakon sv. Stjepana. Vidjet ćemo ono što zapravo skoro svaki dan molimo kada molimo molitvu Gospodnju: «... oprosti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim», da je moguće oprostiti svojim progoniteljima. Da vjera može biti veća od bilo kojeg čovjeka na ovoj zemlji. Da trpljenje nije uzaludno.
Današnji blagdan može nam pomoći da sagledamo sve naše muke i tjeskobe. Da sagledamo koliko je naša vjera živa. Da sagledamo i zapitamo se koliko smo mi spremni svjedočiti? Govori li nam Stjepanovo mučeništvo nešto ili radije u to ne bismo zalazili? Koje je naše mjesto u crkvi? Da li uopće to mjesto imamo, da li se osjećamo pripadnicima crkve ili je ta pripadnost samo na papiru? Kome pripadam? Kristu ili svijetu? Da li na današnji blagdan gledam kao na tragediju ili istinski kao na rođenje za nebo... Današnji blagdan, može nam poslužiti da vidimo da li imamo uopće osjetljivosti na tragediju? Na trpljenje? Da li smo sličniji tradicionalnim Židovima i mislimo da je lakše našu vjeru ušutkati nego o njoj pričati. Da je lakše zatvoriti oči pred nemilim događajima nego se s njima susresti. Zamolimo danas sv. Stjepana da raspali našu vjeru. Znamo da ima dana kada smo svim srcem spremni služiti Bogu i podnijeti mučeništvo za njega, no na žalost ima dana kada se bojimo, kada naše tjeskobe preuzmu sve naše biće. Zamolimo sv. Stjepana da u današnjem svijetu i vremenu možemo spremno i živo svjedočiti svoju vjeru; da nam pomogne da u svojim životima produbimo vjeru u otajstvo Boga koji se utjelovio u našu povijest, ne samo prije 2000 godina, nego se utjelovljuje i danas i provodi svoj život s nama. Zamolimo ga za spremnost da svoj život damo za Boga kao što je roditelj spreman položiti svoj život za svoje dijete.