Uz misna čitanja svetkovine Božića razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Djeva sina rodila, đavlu silu slomila. Svijetu Spasa podala, nama majka postala... Radujte se narodi kad čujete glas... dijete nam se rodilo, sin nam je darovan... Onima što tamni kraj smrti obitavahu svjetlost silna svanu.. Samo su neki od izraza, pjesama te riječi koje smo čuli ili ćemo tek čuti u ovim danima. Možda čak i odjekuju duboko u našem srcu. Možda nam pomognu da ove godine, ovog puta, dublje doživimo ovu veliku tajnu. Tajnu da je Bog postao čovjekom. Da je došao među nas da podijeli s nama našu muku i našu bol. Naše radosti i naše žalosti. Slavimo Božić, porođenje Gospodnje, njegov dolazak na ovaj svijet, u ovu našu stvarnost. Čisto ljudski gledano, njegov dolazak na ovaj svijet nije ništa spektakularno, pače, vrlo je skromno i događa se u skrovitosti jedne od mnogobrojnih staja. Svojim dolaskom na svijet u njega ulazi u mraku, u tišini noći. Rekli bismo da dolazi u prostor tame, gdje noć ima svoju moć. Po njegovu dolasku i ta moć noći nestaje jer je on to svjetlo koje je u stanju uništiti i zadnju tamu koja postoji. Tišinu noći polako probija plač djeteta. Plač koji odjekuje i koji će odjekivati i s križa. Marija zajedno s Josipom slavi porođenje onog koji je najveći. Izgledaju sami i kao da su i oni zavijeni u skrovitost pred svijetom... Zajedno u zagrljaju promatraju tek rođeno dijete. Anđeli se pojavljuju na zemlji i javljaju radosnu vijest pastirima, onima koji su na rubu tadašnjega društva, onima koji su najsiromašniji. Onima koji također u skrovitosti noći tiho čuvaju ovce. Nakon što im anđeo naviješta radosnu vijest, te hitaju da vide dijete, da vide svoga kralja, mesiju koji je došao na ovaj svijet. Njihov život ne ostaje isti već se mijenja kao i sama njihova noć, mijenja se u svjetlo, tama koja je obavijala njihova srca, tama brige biva rasvijetljena tek rođenim Spasiteljem novom nadom ne samo za njih nego i za sve nas. Ne samom nadom već i činjenicom da je Bog došao među nas i utjelovio se i postao jednim od nas. S nama u svemu jednak osim u grijehu.
Iz svega ovoga možemo vidjeti kako je Bog i u svome dolasku blag, skroman i ponizan. Točnije, možemo vidjeti kako je brižan prema nama ljudima. Dolazi u skrovitosti noći da tu noć rasvijetli. Ne samo noć kao takvu već i noć i mrak koji postoji u našem srcu, u našim dušama. Svojim dolaskom objavljuje se najprije pastirima, onima najsiromašnijima. Samim time, nije li moguće da dolazi i nama. Bilo da smo materijalno siromašni ili ne, duhovno smo često siromašni i ako ćemo biti iskreni sa sobom, sami sebe smatramo najvećim siromasima na ovome svijetu. Posebice kada gledamo druge. Uvijek imamo pred očima druge i kako je njima dobro, kako su im obitelji skladne. Kako su sretni da imaju takvog muža, takvu ženu, takvo dijete, tako otvorene starce, tako .... tako.. tako... Zaboravljamo da i prema nama ljudi mogu biti zavidni. Da i mi nekima sa svojim načinom života, svojom obitelji, svojim talentima stvaramo zavist. Da bi sve to izbjegao, Krist se rađa u najskromnijem od skromnih obitavališta. Na Kristovu rođenju ne možemo biti zavidni. Prilično sam siguran da nitko od nas ne bi poželio da se rodi u štali, u hladnoj noći, bez grijanja, na propuhu, sa životinjama koje su jedini izvor grijanja, no i mirisa.
Kada kontempliramo ove događaje, možda često poželimo da smo bili tamo, kako bismo mu ponudili bolji smještaj, kako bismo bili prisutni... istina je da ne bi, a da smo i rođeni u to vrijeme, i ugostili ga, samim time spriječili bismo Boga da bude Bog sviju.
Možda smo i mi sami ljudi, kako bismo otjerali noć malo previše zašli u krajnost. U svoj iskrenosti, noć praktički više i da ne postoji u našem društvu. Napose u velikim gradovima, napose u ove dane kada slavimo Kristovo rođenje sve naše ulice i trgovi su itekako osvijetljeni. Strah od mraka zamijenili smo umjetnim svjetlom. Umjesto da se zabrinemo za svjetlo u svojoj duši, često smo više orijentirani na svjetlo koje vidimo na ulicama, na lampice koje krase naše božićno drvce. Na komentare koje ćemo dobiti od naših prijatelja, poznanika i ostatka obitelji u svezi tog našeg drvca. Na našu postavu jaslica. Jesmo li u stanju vidjeti dalje od same plastike jaslica? Jesmo li u stanju vidjeti sam događaj i obnoviti ga u svojem srcu? Istinski doživjeti ga? Prisjetiti se događaja kako smo se radovali rođenju vlastitog djeteta ili djeteta dobrog prijatelja? U tim trenutcima rođenja, iako možda ne do kraja svjesni, svjedočimo da se događa veliko djelo... kako novi život dolazi na ovu zemlju. Na trenutak svijet staje tim događajem. U svojim mislima možemo vidjeti zamrznutu sliku koja nam je toliko bitna da se oko nje čak možemo okrenuti. Prisjetimo se tog trenutka kada je samo vrijeme za nas stalo i sagledajmo ga u perspektivi rođenja Boga. Ako je rođenjem dragog djeteta, očekivanog djeteta, vrijeme za nas stalo, kako li je tek stalo za pastire, za Mariju, za Josipa; kako li tek vrijeme može stati i za nas. Ovoga Božića ne bojmo se zaustaviti se u vremenu, u toj velikom događaju rođenja Boga u našem svijetu, u našem vremenu. Ne bojmo se iskreno zaustaviti pred jaslicama i dati mašti na volju, na molitvu, na zahvalu, na pokajanje, na otvorenost našeg srca. Na vapaj da se naš mrak u duši ugasi novim Kristovim svijetlom. Vapajem da dođe u naše obitelji, da se ponovno rodi u njima. Da se rodi u obiteljima u kojima se još nije rodio, u onima koji ga odbijaju i ne daju mu smještaj. On sam se neće nametati, kao što se nije nametao ni prije toliko godina, već je izabrao skroman smještaj u jaslicama, svojim molitvom, pogurajmo ga mi. Tada mu nismo mogli pomoći i ugostiti ga. Tim više, možemo ga ugostiti danas. Ovoga Božića natječimo se u gostoljubivosti, u otvorenosti, u molitvi, u zahvali, u praštanju, u darovanju vremena drugima.