Uz misna čitanja četvrte nedjelje došašća razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Prošle dvije nedjelje pred nama je bio lik i djelo Sv. Ivana Krstitelja. Danas pred nama stoje dvije žene i njihov susret. Pred nama stoji susret Elizabete i Marije. Pred nama stoji susret dvije ispunjene čežnje. Čežnje Elizabete da postane majka, te čežnja Marije da ostane djevica i ostane u službi Boga. Pred nama je susret dviju ljubavi ukorijenjenih u Bogu.
Možemo se na trenutak zamisliti i pokušati vidjeti cijelu situaciju. Marija ustaje i hita žurno k Elizabeti. Jer ono što je svim srcem željela i molila u tišini isto bi uslišano i sada ima potrebu to podijeliti s nekim. Cijelo vrijeme puta razmišlja o tome kako će reagirati, što će reći, da li će Elizabeta biti sretna, da li će joj i u čemu moći pomoći. Da li se još može kretati, da li joj je za sve potrebna pomoć, kako je Zaharija u svemu tome. Srce joj je ispunjeno pitanjima, ali i radošću, otvoreno je za susret. Nakon dugog puta, napokon stiže na svoje odredište i čim ugleda Elizabetu hrli joj u susret, no od samog glasa njena pozdrava Ivan pleše u Elizabetinoj utrobi. Pleše kao što je David plesao pred kovčegom saveza. Da li su potekle suze radosnice? Možemo pretpostaviti da jesu. Nakon toga su najvjerojatnije uslijedili dugi razgovori o Bogu, o velikim djelima koje je učinio u njihovim životima, kako je promijenio njihove živote, kako više ništa neće biti isto. Priče o budućnosti, možda i pokoja sumnja kako će sve to izgledati.
Zvuči li ova priča poznato i u našim životima? Nismo li i mi imali susrete koji su bili puni čežnje, puni pitanja, puni radosti, očekivanja, no i nade i zahvale. Nismo li i mi imali raznih susreta u svojem životu kojima smo se posebno radovali jer smo bili na istoj frekvenciji s osobama s kojima smo se susretali, imali iste čežnje, ideje, projekte. Ne vraćamo li se često u svojim mislima na te susrete s radošću i razmišljamo kako bi bilo lijepo ponovno se susreti i ovaj put napraviti još malo i više.
Razlika između naših susreta te ovoga zapisanog u današnjem evanđelju je da su naši susreti često djelomično zatvoreni, bilo s naše strane, bilo s strane druge osobe. Nekako nas je postalo strah otvoriti se u potpunosti. Propitujemo motive, odvagujemo riječi, gledamo reakcije. Zapravo smo često u grču i susret ne prođe kako smo ga mi u svom umu zamišljali i često nam nije jasno zašto i kako. Upravo je ta zgrčenost postala ili postaje sastavni dio nas, koji je toliko dubok da ga više niti ne primjećujemo. Drugim riječima, postajemo sve više zatvoreni i na stvari gledamo s predrasudama. Kako odrastamo, očekujemo da će ti susreti biti spektakularniji, no sva ta zgrčenost upravo dolazi iz našeg odrastanja. Često kažemo da nas je život previše namučio ili da smo se previše puta opekli da bismo mogli biti od punog povjerenja prema nekoj osobi. Makar ta osoba bila i nama jako bliska. Gledamo danas kako brakovi propadaju, čujemo često, sad već ustaljenu frazu, kako je u prošlosti bilo bolje, kako se bolje živjelo. Možda. Možda je u svemu tome bilo više razgovora među ljudima nego što ima danas. No, i u prošlosti je bilo ogovaranja. Možda i više nego danas. Druga stvar koja nam često nedostaje u tim našim susretima, posebice kada gledamo današnje evanđelje je duhovni pristup i svjesnost Božje prisutnosti u našem životu. Jednom sam od kolege svećenika čuo stvar koju nisam čuo nikada prije i bilo mi je žao da je nisam čuo prije. Rekao mi je jednu jako jednostavnu stvar: Moli za one koje ćeš tek susresti na svom životnom putu. Upravo ovo današnje evanđelje me vraća na te njegove riječi. Posebice ako se na časak vratimo na razmišljanje o Marijinu putu prema Zaharijinoj i Elizabetinoj kući. Nije li i ona upravo na tom putu prema njima molila i zahvaljivala Bogu za sve milosti koje je primila i koje je Bog tako milostivo dao. Nije li nam ona i ovdje pokazatelj kako možemo i trebamo moliti za druge. Nismo li i mi stalno na putu; bilo da se radi o putu od kuće do crkve, od škole do kuće, od kuće do posla, od prijatelja do kuće... nismo li na putu prema kući očevoj? Nismo li ovdje da u ovom vremenu obnovimo svoju vjeru i postanemo bolji ljudi? Da obnovimo svoje susrete i prožmemo ih molitvom; da obnovimo i svoj susret s Gospodinom. Da se spremimo za njegovo ponovno rođenje u našem srcu. Kao što smo prve nedjelje došašća nastojali biti malo svjetlo koje će svijetliti za našu obitelj, ove nedjelje, neposredno prije Božića potrudimo se da adventsko svjetlo rasvijetli tmine naših susreta, napose našeg susreta s Gospodinom i spremi nas za uspomenu na njegovo rođenje.