Uz misna čitanja treće nedjelje došašća razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Prošle nedjelje pred nama je stajo lik Ivana Krstitelja, čovjeka koji odlazi u pustinju i iz nje propovijeda i viče. Obazreli smo se također na svoje vlastite pustinje, na naše vlastite samoće. Nadam se da smo i da ste tamo uspjeli pronaći svoj mir, da ste se tamo uspjeli susresti sa Bogom živim.
Današnji aspekt Ivanova poslanja je njegova živa vjera i njegove poduke, njegovo evanđelje tj. radosna vijest koju naviješta. Upozoravao je bogate da dijele svoje bogatstvo s drugima, carinike da ne utjeruju porez mimo potrebnoga, a vojnicima da ne čine nasilje, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu pravedni. Propovijedao je Onoga koji će vratiti vid slijepima i činiti ostala čudesa – da hromi hodaju, gubavi da se čiste, gluhi da čuju, mrtvi da uskrsavaju, a siromasima da je navještena Radosna Vijest. Njegove propovijedi su bile, rekli bismo, teške za slušati jer su tražile da se čovjek odrekne samoga sebe na službu drugima. Točnije, ponajprije da služi Bogu kako bi mogao služiti svim drugima. No, koliko god njegove propovijedi i govori bili teški za neke, lako je u njih bilo povjerovati jer je spremno za te istine svjedočio cijelim svojim bićem. Točnije, svojim pokorničkim načinom života i isposničkom prehranom. Mogli bismo reći da je on svjetlo koje svijetli, zapravo svijeća koja svijetli, ali u isto vrijeme i izgara. Daje svoje svijetlo drugima i tako se žrtvuje i sebe privodi kraju. To je i sam rekao riječima ...«ja moram da se umanjujem a on da raste» i na drugom mjestu, koje smo čuli u današnjem evanđelju: «...dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.»
Pokušajmo naći neke sličnosti s time u našim životima. Znamo da je u našem svijetu i govoru česta usporedba da je tanka granica između luđaka i genijalca. Slično bismo mogli reći da je tanka granica između onoga koji vjeruje i naviješta te one osobe koja ne vjeruje, već radi sve automatski. Da bismo mogli naviještati Gospodina i njegovu dobru vijest, potrebna je i vjera. Vjera koja je živa, vjera koja je aktualna, vjera koja je nadvremenska. Možda nam je primjer Sv. Ivana za svjedočanstvo žive vjere pomalo dalek, zato se prisjetimo stvari koje su nam možda ipak malo bliže.
Prisjetimo se kako su naše majke i očevi, djedovi i bake svjedočili svoju vjeru. Sjetimo se kako su nas učili kako se pravilno prekrstiti, kako je dobri Isusek u tabernakulu, no također i u našem srcu. Možda poticaj za našu vjeru nisu bili roditelji ili bližnji, možda se radilo o nekoj časnoj sestri, nekom svećeniku ili nekom kompletnom strancu kojeg smo vidjeli kako pobožno prima sv. pričest ili pak životopis nekog od svetaca. Usprkos tome prvotnom poticaju i prvotnoj radosti zbog Božje neizmjerne ljubavi koju nam želi dati i daje, mi sami smo često nesigurni u svjedočenju svoje vjere, pače, u nekim slučajevima nam je i neugodno priznati da smo kršćani. Jedan od razloga je da mislimo da je njima bilo lakše svjedočiti vjeru. Druga greška koju činimo je da vjeru pokušavamo prenijeti na njima specifičan način. Tu nam nedostaje autentičnosti. Kada kažem autentičnosti, istovremeno mislim i na radost. Što je to što nas priječi da budemo radosni u svojoj vjeri?
Grijeh, nesigurnost, nevjera, tradicionalizam, neaktualnost toga da smo kršćani, nedostatak mode u kršćanstvu? Možda... tj ne možda nego sigurno ako se zaustavimo samo na vanjskom aspektu naše vjere. Potrebno je zapitati se kako možemo u današnjem svijetu susresti Gospodina i osjetiti se snažim svjedočiti radost koju nam samo Gospodin može dati. Trebamo si posvijestiti da je Krist naš prijatelj i da nam želi dobro. Ovo možda zvuči kao formula koju govorimo djeci, no zar nije sam Gospodin rekao da ako nećemo biti kao djeca da nećemo ući u kraljevstvo nebesko. Vjeru ne možemo razumjeti samo s razumom jer često ona upravo prijelazi razum i potrebno je i srce, duša. No, vratimo se časak na razum. Radujemo se kavama i susretima s prijateljima, posebice onima s kojima se dugo nismo susreli. Primijenimo tu svijest danas i na Krista. Na naš odnos s njim. Posvijestimo si da smo ovdje da bi se susreli s prijateljem kojeg možda nismo jako dugo susreli. Možda se radi o prijatelju na koga smo zaboravili, ili gore, otjerali iz našeg života. Bez obzira na situaciju, ispričajmo mu sve što nam je na umu, što nas muči, što nam stvara teškoće i otvorimo svoje srce da možemo uistinu primiti mir i radost. Budimo radosni što imamo takvog prijatelja koji nam ne zamjera naša loša raspoloženja, promjene temperamenta, padove, laži, grijehe... već nas od svega toga želi osloboditi da budemo slobodni za prijateljstvo s njime. Da budemo slobodni za prijateljstvo s drugima. Da budemo slobodni za Boga Oca. Stoga uistinu radujmo se.