Uz misna čitanja druge nedjelje došašća razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Prošle nedjelje razmišljali smo o brigama i tjeskobama koje su prisutne u našem svakodnevnom životu. Ove nedjelje, susrećemo se sa likom Ivana Krstitelja. Što bi sve mogli reći o Ivanu Krstitelju? Gledano čisto liturgijski, on je jedini svetac u katoličkoj crkvi uz Isusa i Mariju da mu slavimo i rođenje zemaljsko kao i rođenje za nebo (njegovu smrt, u našem narodu također znanu kao Glavosjek). Gledano antropološki, iz današnje perspektive, rekli bismo da se radi o ludom čovjeku. Čovjeku koji napušta sve da bi išao živjeti u pustinju i služiti Bogu. Da se radi o čovjeku koji je otišao u pustinju da bi drugi za njega rekli da viče u pustinji. Naime, nisu ga čuli oni koji su ga trebali čuti pa se povukao u pustinju i vikao da ga čuju iz pustinje.
Radi se o čovjeku za kojeg je sam Gospodin rekao da nema većeg rođenog od žene od njega jer je ostao do smrti vjeran Bogu i Božjoj riječi na način kako ju je primio. Radi se o čovjeku koji je, kako smo čuli u današnjem evanđelju, obišao svu okolicu jordansku propovijedajući obraćensko krštenje na otpuštenje grijeha. Radi se o čovjeku koji je stajao na ili u rijeci Jordanu i krstio.
Od Boga je primio milost da susretne Gospodina dva puta u svom životu. Prvi puta još dok je bio u Elizabetinoj utrobi, još kao nedonošče, te drugi put kao odrastao čovjek, na rijeci jordanu, kada je krstio Gospodina i posvjedočio da Duh Sv. silazi na Gospodina u obliku golubice.
Radi se o čovjeku koji je svoj život završio, gledano očima ovoga svijeta na okrutan i težak način, izgubivši glavu zbog svega što je propovijedao, činio i vjerovao.
Čuvši sve ovo, stavimo se, tj pokušajmo se staviti u blizinu Ivana Krstitelja i njegova života. Ima li sličnosti s našim i njegovim životom? Najjednostavnije je reći da nema i s time završiti. Reći da njegov način života pripada povijesti i da je to nemoguće u naše vrijeme. Najlakše je biti ignorantan na sve ovo, no znamo i sami da u dubini naše duše, Sv. Ivan, kao uostalom i svi svetci izazivaju i poštovanje i zgražanje, simpatije i odbojnosti, želju za nasljedovanjem i letargiju, poziv na molitvu no i osjećaj beznadnosti. Koje su to sličnosti sa našim životom? Jedna od stvari je zasigurno pustinja. Iako ju često ne biramo sami, često kroz dan, ako si dopustimo da se zapitamo o našem životu, možemo se naći u pustinji. Razlika između nas i Ivana je ta da on u pustinji susreće Boga a mi se susrećemo sa našim bezdanom i osjećajem samoće. Strah nas je susreta s Bogom. Radije se bunimo i gunđamo, radije se pouzdajemo u sebe i svoje tjeskobe. Poput Ivana i mi se također bunimo i gunđamo protiv bogataša ovoga svijeta i mislimo da bismo mi sami, kada bismo došli u posjed novca drugačije postupili i mogli napraviti razliku. No, istina je da nas više ne bi bilo briga za ništa. Bunimo se također i protiv poreza, protiv vlade, protiv šefova, protiv roditelja, protiv rata, protiv nepravednosti, protiv siromaštva, protiv svjetske krize, protiv gladnih u svijetu.... Protiv toliko toga.
Razlika između nas i Ivana je konačno i potpuno pouzdanje u Boga i Božju volju. Nedostaje nam da onima kojima možemo pokazujemo Gospodina i navješćujemo radosnu vijest. Zaboravljamo da smo bez Boga svi siromašni i da smo poput trske na vjetru koja lako puca. Zaboravljamo da smo i mi primili krštenje, ali ne krštenje koje je naviještao Ivan, samo na otpuštenje grijeha; primili smo Krst po kojem su nam oprošteni grijesi, no ujedno smo postali i djeca Božja. Zaboravljamo također da je i sam sv. Ivan imao svoje krize vjere, što je vidljivo iz redaka kada šalje svoje učenike da pitaju Gospodina da li je on taj koji ima doći. No upravo i ta Ivanova kriza vjere nam može pomoći u našem traženju Gospodina u ovim danima došašća. Smjernica da krize dolaze i prolaze, no bez obzira na krize Božja ljubav ostaje dovijeka. Roditelji nikada ne zaboravljaju svoju djecu, pa kako će onda sam Bog zaboraviti nas?
Usudimo se biti i mi glas koji viče u pustinji. Usudimo se i mi biti navjestitelji dobre vijesti. Usudimo se ući u pustinju, ali ne kao naš bijeg, već kao naše sredstvo za susret sa živim Bogom, našim ocem, usudimo se ući u pustinju kao u mjesto naše molitve, kao u našu oazu milosti.