Zatajena grobišta

Čudno se ponaša vlast u Hrvatskoj. Dok se većina hrvatskih žitelji nadala da će državnom neovisnošću napokon steći mogućnost otkriti mnoštvene grobnice i obilježiti grobove svojih najmilijih koje je u poraću zatukla četničko-komunistička kubura, pala je gusta magla i još ih više gurnula u tajnovitosti, a to je danas tabu tema zbog koje netko, ako se i usudi o tomu prozboriti, ostaje bez posla. Pretpostavlja se da je cijela Hrvatska i Bosna i Hercegovina posuta tim tajnim mnoštvenim grobištima, tako da se s pravom može pitati: ima li više tajnih grobišta koja kriju četničko-komunističke zločine iz poraća ili mina koje su posijali srbo-četnici tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. O jednoj takvoj grobnici, otkrivenoj tako reći u današnjem središtu Zagreba, govori Željko Tomašević, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Hrvatskoj javnosti je u listopadu 2012. upućena vijest o ekshumiranju prve od mnogobrojnih mnoštvenih grobnica u Gračanima, nekadašnjem selu na obroncima Zagrebačke gore, a danas zagrebačkom gradskom naselju.
U prikrivanoj jami na Krivićevom brijegu su pronađeni zemni ostatci 30 maloljetnih žrtava za koje je potvrđeno da pripadaju polaznicima Domobranske škole, srednjoškolskoj djeci u dobi od 16-17 godina.
Selo Gračani je nakon partizanskog zauzimanja Zagreba u svibnju 1945. postalo mnoštveno stratište na kojem je počinjen strašan srbo-komunistički pokolj nad zarobljenim vojnicima i civilima, pod vodstvom dragovoljačkog egzekucijskog odreda VI. ličke proleterske brigade, čiji su pripadnici bili Srbi koji su do 1944. većinom pripadali četničkim hordama.
Uz zločine u Gračanima partizani su počinili i pokolj nemoćnih bolesnika u obližnjoj Plućnoj bolnici „Brestovac“ na Medvednici.
Prema dostupnim pokazateljima, u Zagrebu je nakon II. svjetskog rata ubijen 4741 bolnički pacijent, što vjerno upućuje na jednaku zločinačku narav tih jugopartizana iz 1945. i srpskih okupatora Vukovara iz 1991., koji su primjerom svojih prethodnika i pod istim komunističkim znakovljem, na Ovčari mučili pa pobili bolesnike i osoblje Vukovarske bolnice.
O partizanskim zločinima u Gračanima i na Medvednici pronađena je vjerodostojna dokumentacija tzv. „organa narodne vlasti“.
Izvještajem o pokapanju leševa i njihovoj dezinfekciji koji je osobno potpisao ljekarnik Miroslav Haramija za grobišta njegove odgovornosti, navedeno je 25 mnoštvenih stratišta i 779 žrtava. Prema njegovom svjedočenju, osim ovih stratišta postojala su i druga stratišta pa je točan broj žrtava još uvijek nepoznat.
Egzekucije su u Gračanima započele 19. svibnja 1945., dva dana nakon naredbe šefa OZNE Aleksandra Rankovića, kojom se rad OZNE u Zagrebu ocijenio nezadovoljavajućim, a bilo je rečeno da rade brzo i energično i da sve svrše u prvim danima.
Zapovjednik VI. ličke proleterske brigade je bio general Đoka Jovanić koji je 1941. kao jedan od četničkih zapovjednika proveo genocid nad Hrvatima Boričevca, Brotnja i ostalih naselja jugoistočne Like i zapadne Bosne. Prema navodima očevidaca, osobno je silovao pa potom ubijao djevojčice, klao i komadao žicom vezane ljude. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. godine je pobjegao u Beograd, gdje se do smrti skrivao bez oznake imena na kućnim vratima. Tadašnji ministar unutarnjih poslova bio je Ivan Krajačić zvan Stevo, a načelnik OZNE za grad Zagreb, poznati partizanski psihopatski ubojica Marijan Cvetković.
Nakon što je VI. lička proleterska brigada u Gračanima uspostavila svoj stožer i vojni zatvor, započela su kanibalska mučenja, masakriranja, silovanja i ubijanja nevinih žrtava. Svjedočanstva o podsljemenskim mučilištima i stratištima su desetljećima neuvjerljivo proglašavana „neprijateljskom propagandom“. Partizanski milicionari koji su upadali u obiteljske kuće i stanove, odvodili su na likvidacije cjelokupne obitelji zajedno s djecom, a u njihove domove useljavali su predstavnike nove vlasti.
U gračanskim kućama su privedene osobe mučili i tjelesno sakatili, a žene i djevojčice silovali i držali za seksualno roblje pa potom ubijali. Sve su to proslavljali pjesmom i partizanskim kolom u „štapskom“ dvorištu.
Prema navodu „oficira“ OZNE Dragutina Rafaja, u Gračanima su uglavnom ubijane čitave obitelji i veće skupine djece iz domova u Zagrebu, poput preko 500 djece u dobi od 7 do 15 godina koji su bili štićenici Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja.
Prema svjedočenju Miroslava Haramije koji je po nalogu „organa narodne vlasti“ provodio sanaciju dijela mnoštvenih grobišta, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje krvnika. Stratišta su bila puna strahovito unakaženih i raskomadanih žrtava kojima su bile odsječene ili sjekirama raskoljene glave, prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava su zaživotno bili vađeni utrobni organi, većinom srca, jetra i maternice.
Nakon provedene dezinfekcije, pregled grobnica su obavili sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu, gospoda Sabadoš i Farkaš, uz opunomoćenike Zavoda dr. Berlotom i dr. Sindikom. Dr. Berlot se tijekom očevida onesvijestio, a dr. Sindik je dobio živčani slom nakon kojeg se liječio na psihijatriji.
Tijela mučenika morali su zakapati sami mještani Gračana da bi neki od njih potom također bili pobijeni, tobožnjom „greškom“ partizanskih krvnika.
Unatoč strahotnom otkriću mučkog pokolja djece na Krivićevom brijegu u Gračanima, javna glasila u Hrvatskoj su o tomu prenijela tek šturu i bezosjećajnu vijest.
Novinar Tihomir Dujmović se u svojem članku objavljenom u Večernjem listu zgroženo pitao je li moguće da u Hrvatskoj nema baš nikoga tko bi Dnevnik, Vijesti ili prvu stranicu novina posvetio likvidiranom dječaku u čijoj je ruci, svega 35 cm ispod površine zemlje, nađen stisnut križić i izrekao duboki prijezir prema onim zlikovcima pod „lijepom partizanskom kapom“ koji su mogli tako ubijati djecu? Nakon takvog članka dobio je otkaz u „Večernjem listu“.
Ako je šutjeti o tim pokoljima u komunističko doba značilo preživjeti, ako je neotkrivanje i neosuđivanje zločinaca do današnjega dana živuće pravilo, pitamo se kako je moguće da dostojan javni spomen i otkrivanje nevinih žrtava komunističkoga terora u Hrvatskoj, i 2012. godine, bude dovoljan razlog za otkaz radnog odnosa novinaru, uz već ranije prioritetno pokrenut postupak za ukidanje samostalnosti Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova komunističkih zločina nakon II. Svjetskog rata i njegovo podvođenje pod okrilje političkog odlučivanja.
Štoviše, ukazuje li to na bolest našeg društva na osnovnoj moralnoj i etičkoj razini?
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević
Pjesma Ratimira Mlinarića kojem je otac jedan od ubijenih i bačenih u jednu od jama u Gračanima:
''GRAČANSKE JAZOVKE''
Te su jame u vječitoj sjeni,
do njih sunčani ne dopiru zraci,
leže mnogi tu neznani junaci
što nevini bješe tada pobijeni.

Nema ovdje križa, nema spomenika,
ovdje nitko više ne zapali svijeće,
ovdje nitko ne ostavlja cvijeće,
a koliko mnogo tu je pokojnika!

Pokatkada ipak ovdje tiho stigne
netko blizak od njihovih živih
pa izmoli više molitava tihih,
pritom svaki tužan glavu prigne.

Bože, hoće l' ikad vrijeme jednom doći
da će ove jame označit se moći,
da se koja ploča, križ postavi,
da se pale svijeće, da se cvijeće stavi?
Ratimir Mlinarić