Uz misna čitanja 31. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca

Susret i razgovor Isusa i pismoznanca kojeg susrećemo u današnjem evanđelju, kao i prvo čitanje u kojem Mojsije govori zajednici, daju nam povoda da zaključimo kako se Riječ koja nam je danas upućena usredotočuje na zapovijed.
Koja je zapovijed prva od sviju, pita pismoznanac Isusa. A Isus mu odgovara riječima iz Knjige Ponovljenog zakona iz prvoga čitanja: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ Međutim, Isus se tu ne zaustavlja, nego odmah nadodaje i drugu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“
Premda mi ljudi kad čujemo za zapovijed automatski pomislimo na nešto što nam je naređeno, nešto što moramo ili činiti ili izbjegavati, kako bismo bili u milosti onoga koji zapovijeda, Isus odnose stavlja na drugu razinu, razinu ljubavi. Ljubav mijenja odnose, pa i u zapovijedima. U ljubavi zapovijed ne shvaćamo kao nešto u korist onoga koji nam zapovijeda, nego nešto što je u našu osobnu korist, nešto što je radi mene i moga dobra. Jedino tako možemo ispravno shvatiti i razumjeti Isusa i njegovo evanđelje. Da ljubav nije nešto apstraktno i da ona nije neko puko osjećanje, neka dobrohotnost prema drugome jasno nam je iz Isusova života. „Zapovijed vam novu dajem, ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Isusov način ljubavi je model za našu ljubav, on nam je model za naše odnose prema Bogu, prema bližnjemu i prema samima sebi. Što iz Isusova života možemo zaključiti kakvi su ti odnosi?
Isusov odnos prema Ocu je odnos potpunoga predanja, bezuvjetnog povjerenja, što želi Otac želi i on, Sin. Isusova ljubav prema Ocu očituje se upravo u vršenju onoga što Otac od njega traži, odnos je to istih misli i istih želja – Otac i ja jedno smo. Isusov odnos prema čovjeku možemo promatrati kroz susrete sa svim kategorijama ljudi: s bolesnima, s grešnicima, s odbačenima od društva, s religijskim i političkim vlastima, s bliskim suradnicima, s rodbinom… Svi ti odnosi svjedoče nam kako je Isus zauzet za čovjeka i njegovu konkretnu situaciju i kako ga želi dovesti do istinske sreće. On ne liječi bolest kako bi bolesniku olakšao tegobe, nego kako bi upoznao Boga koji nije ravnodušan prema našim patnjama; on ne oprašta grijehe kako bi grešnika oslobodio osjećaja krivnje, nego da upozna Boga koji je nježnost sama i milosrđe; on ne dodiruje gubavca kako bi se osjećao prihvaćenim, nego da mu pokaže njegovo dostojanstvo Božjega djeteta koje mu ne može oduzeti niti jedna zemaljska vlast; on ne raspravlja sa svećenicima i glavarima kako bi se pokazao od njih mudrijim i preuzeo simpatije naroda, nego kako bi ih doveo do prave Istine; on ne povlađuje apostolima kako bi ih pod svaku cijenu zadržao uz sebe, nego im prepušta slobodu izbora; on ne uzdiže svoju majku povrh ostalih ljudi, nego sve one koji slušaju i vrše Božju riječ naziva svojom braćom, sestrama, očevima i majkama. Isusova ljubav prema čovjeku je takva da on želi cjelovitoga čovjeka, čovjeka koji je slobodan u prvome redu od grijeha i da se u toj slobodi može odlučiti za ono što je najbolje za njega samoga, živjeti po Božjoj riječi i na taj način doći u Kraljevstvo nebesko. Kako bi to čovjeku omogućio, on pokazuje svoju ljubav na najdrastičniji način, jer nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za svoje prijatelje. A nas zove svojim prijateljima. Isusova ljubav prema samome sebi očituje se u njegovoj želji da živi volju njegova Oca. On je svjestan, uza sve poteškoće koje je kao čovjek prolazio, da ga samo vršenje volje njegova Oca čini istinski sretnim, da jedino ispunjenjem svoga poslanja ostvaruje sebe. Voljeti sebe znači prije svega upoznati ono što jesam, a to je da sam čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, otkupljen predragocjenom krvlju onoga koji me ljubi do razapinjanja. Kada upoznam to svoje pravo dostojanstvo, onda se mogu i ispravno voljeti. Spoznati da sam voljen kako bih mogao voljeti.
Naša ljudska ljubav treba se inspirirati na Božjoj, jedino će tako dobiti svoju pravu dimenziju, a njezine kvalitete čitamo u poslanici sv. Pavla zajednici u Korintu. Takva ljubav može ostvariti da naš život bude prava liturgija, klanjanje u duhu i istini, ono što je prepoznao pismoznanac: ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe, više je nego sve paljenice i žrtve.